Quantcast
Channel: poezija – Afirmator
Viewing all 216 articles
Browse latest View live

Pesme, Slaven Posavac

$
0
0

11011803_10205382167646414_2159169077965347883_n

Slaven Posavac je vječiti student iz Petrinje koji vrijeme gubi u Zagrebu vječno žonglirajući između dva uvijek zadnja ispita i posla. Kad mu nije previše stalo do obveza, voli se opustiti uz lake droge i teške teme. Prije par mjeseci je spasio malu mačku s okrutnih cesta Petrinje i otad se ponaša kao da je bolji od svih jer je spasio macu. Što je tehnički istina. Također, ima nezdravu vezu s kikirikijem.

Takav ovdje u podrumu

dakle želim biti „rebel“
u punom smislu te riječi
nešto tipa han solo
ili nedajbože che
(ako se moram ograničiti na ovu galaksiju)
želim skakati s mjesta na mjesto
tjerati sile zla i vijoriti
zastave slobode
a kada dođe vrijeme da idem dalje
pjevat ću samo
bella ciao! bella ciao! bella ciao! ciao! ciao!
znat će bella da se neću vratiti
ali onda se sjetim tko sam
i da sam takav ovdje u podrumu

brzo poželim postati gusar
ali onakav kakav je errol flynn bio
neki dobri, znate
malo kradem, malo pijem rum
malo bacam neke subverzije na mornaricu
„loveable rascal“ rekli bi oni koji bi me poznavali
zavodio bih djeve iz visokog društva
obećavajući im zabavu i bijeg od dnevnog života
bio bih slobodan oceanima,
na ti sa scilom i haribdom
a na usnama samo „And there they lay, all good dead men
Like break o’day in a boozing ken
Yo ho ho and a bottle of rum“
ali onda se sjetim tko sam
i da sam takav ovdje u podrumu

pa poželim biti nešto… stvarnije
prilično vječiti student,
dio inventara službe za korisnike,
prijatelje vidim na pogrebima,
napijem se jednog godišnje, nered u sobi,
gladovanje, nesanica, sati odlaze na serije i filmove,
zgužvana roba, tri sloja prašine, strgan krevet,
kontrola me tjera iz tramvaja,
nisam pao godinu, nego sam „apsolvent““,
roditelji ne zovu, trava više ne čini svoje,
pas mi ima tumor, hlače se uvijek podrapaju nekako,
majice su premale,
NIKAD DOSTA WC PAPIRA,
knjige stoje nepročitane, ali čine lijep stup,
šest dana u tjednu, jedan dan u vikendu,
računi za amex, računi za net, računi za struju
računi za račune
i mislim si: dobro je što sam taj koji jesam
jer si me takvog ti upravo nazvala
ovdje u podrumu
nisi zvala hana, ni chea ni errola
nego mene
ovakvog kakav jesam u podrumu
i sve je nekako u redu igrom slučaja

 

 

Ovo je dobar život

Ovo je dobar život…
Slušamo dobru glazbu
i sreću smo zamotali u komad papira.
Trudimo se svim silama odagnati svijet.
Imamo malu mačku,
tako slatko zločestu.
Pokušavam biti duhovit,
ne znam koliko mi ide za rukom.
Govorim ti da ću te slati na
natjecanje u pakiranju sreće
gdje će ti svi reći da si
najbolja u tome, da si se vratila
u neka jednostavnija vremena.
Prvo mjesto – kategorija “klasik”.
Mačka me grize za prste,
svira Bowie – moderna ljubav,
a ja te tako starinski volim.
Ovo je dobar život.
Bez obzira na sve.

 

 

 

Uvijek malo dalje

 

uvijek malo dalje

negdje dolje na jug

spustiti se do obale

i namakati noge u toplom moru

tražiti onog galeba o kojem svi pjevaju

 

poći na istok

u potrazi za sobom

klanjati se onom višem

mantrati istine na vrhu planine

sanjati u prirodi, a buditi se u ljudima

 

ostati na mjestu

i pronaći sve opet novo

propisno shvatiti da nov si ti

živjeti dobro i dugo, za sebe i za druge

živjeti, stariti, umrijeti

 

uvijek malo dalje

pokraj prostora i vremena

dat ću ti pet

negdje između galaksija

i srest ćemo se jučer

ako nas sutra već ne čeka

 


Poezija Slobodana Todorovića

$
0
0

Slobodan-Todorovic-koriceSlobodan Todorović (Bajina Bašta, 1956), objavio zbirku pesama Predeo s grobljem (Presing, Mladenovac, 2016).

 

TAVNI KROJAČ

Iskrsnemo tek ponekad
besani, krstati, kljasti.
Po mrkloj strani Via Dolores
nošeni krhotinama doba
koje dok šištiš, razdire dah.
Snopovi kosog svetla održavaju predstavu sveta,
tonu nam blage lađe dana,
prazni se arhipelag smisla…
Arhiprostori zovu
moćima magijskih obreda.
Treperi Srbija ko sirotinjski pupak.
Povlačeći iscedke ledenih nota u nedrima
zemaljski strojevi stasalih anđela jašu
pustinjom zvaničnih istina.
A Tavni Krojač prtena nebesa premerava,
da ih na mape SANU pustolina preseli.
Istorija raspomamljeno galopira.
Lažni Hugo Boss skicira odežde tamnih kneževa,
Vagnerovi epigoni komponuju svoje mramorne drame,
i dok vampiri marširaju,
cvetaju ruže za posipanje tenkova.
U procesima pomirenja krije se kamen spoticanja.
Iz Srpske knjige mrtvih
Tavni nam Krojač mere uzima,
za sužnje odelca od „đavolje kože”,
šnitove sprema od bajki i mitova,
Memoranduma, Politike, Pečata, Kurira.
Crne nam šake prišiva, nogavice bola, od
otegerenih jezika pravi kravate, uši na mašnice vezuje,
tupost i okasnelih uvid
lepi tutkalom od  kostiju predaka.
Štepuje rane, makazama palaca
ko mitskim jezikom varki.
Da nas ponovi, izvrće lica
i crvene dugmiće očiju prišiva
koncima okrutnog očaja.
Oda gomili još jednom da se zaori
kraj hangara, jezera, rudnika
i otpočne defile zvanica s kamama, žicama, haubicama
i ordenjem od bronzanih ušiju!
O, ko li si, Majstore Tavni, što nikad ne propuštaš
da na meri zakidaš,
dane i mesece, kvadratne kilometre praznine istežeš,
godišnja doba ko narode zatireš.
Užarene krune na oribane nam lobanje stavljaš
i krvavim putirom sakate
na drvene noge vozdižeš.
Izanđalo čojstvo svečano porubljuješ,
i otpad bacaš u jame i humke
odakle leševe legendi povadi.
Crna platna razvlačiš preko dođija i nedođija,
onirične ćilime na kaldrmi rastežeš,
kad zanosna otkuca ura
jedni drugima na sahranu da stignemo.
Svako prema svojoj himeri il’ lamentu,
od parastosa do pobede,
od pobede do pakla.
Jer svi se kad-tad sretnu
u dugim, dosadnim popodnevima
i stare nastave rasprave
u glinenom parlamentu.

(septembar 2014)

 

KROZ PROZOR, DVORIŠTE

nad kojim se kao senke vešala,
klate grane magnolije.
Preko žbuna skapale ruže,
u skoku se izvija mačka i preseca let
goluba nežnim kandžama.
Jesen posrće kao logoraši
u Omarskoj.
Studen će…
Okolo beskrajno gasne prizor, a arhiđakon
vetar rastura smeđi dim
i u njemu krvavo perje,
što ko lišće javora treperi u zraku.
Strepnja je predvorje panike.
Sinji metež krila, zvukova i senki
strovaljuje se u nebeski bezdan
gde bešumno lebde predatori.
Da bi se zatvorio krug.
Na oglodanoj klupi nema starca,
poručnika potonule korvete
u uniformi nemušte gordosti.                   .
Možda ga je raščinila epoha.
Ili ga je samo progutao mrak, kao
globalna metafora odvikavanja od života?!
Ljudi polako dogorevaju u stanovima,
kao lojanice na Poslednjoj večeri.
Ostaje pusto dvorište,
hladno ko betonski sarkofag.
I nemo popodne bezizlaza.
A ostaju i neodređenost i očaj,
jedino što buja
u svim godišnjim dobima.

(Bajina Bašta, decembar 2012)

 

PUBLIC ENEMIES

Nema više tipova poput Džesija Džejmsa,
Doka Holideja ili Hemingveja.
Svi veliki faraoni rodea su mrtvi,
svi ti nezauzdani životi kojih nema.
Samo farme patuljaka,
miševi sa repovima i govnima u fišeklijama.
Kepeci obdanice i potuci noći,
s očnim dupljama punjenim smolom!

All bank robbers
“Pretty Boy” Floyd, “Machine Gun” Kelly,
“Baby Face” Nelson, kao i
Wess Hardin koji je pisao pesme,
svi ti opaki likovi koji su se dobro zezali,
nagrađeni mogućnošću da izaberu put,
akteri budućih noara, drama, vesterna…
Pustolovi koji po kristalnim zgradama
love precvale pupoljke zvezda.
Divili smo se razuzdanoj slobodi.
Uskakanja u automobile u pokretu,
divlji smeh nepristajanja,
zvuk rasipanja čaura po trotoaru, tren apsoluta,
beskrajna radost ludosti!

Bilo je tu i ono nešto,
na verandama javnih kuća,
način na koji kroz negližee mirišu belinu
dok ispijaju burbon
ili stupaju u haos, prokleti
zbog slobode da stvaraju pakao i raj.
Siluete usamljenih jahača koji
u suton napuštaju Tombstone,
down in the valley, the valley so low…
Prizori koji donose olakšanje i
pripremaju teren za napetosti pasjih popodneva.
Hang your head over, hear the wind blow…

Na koncu
kandidati za lepe leševe,
uvek u trenu
izleću iz orbite
vozeći šestom do Little Bohemie,
nekog bioskopa, ili berbernice u kvartu.
Mada su uvek znali…

Policijska fotka –
uspomena iz lova na divljač,
do pasa goli,
prostrti do poniženja,
propisno-prostrelno izoveravani,
okruženi maroderima
maskiranim u paragrafe,
neki u uniformi, više u civilu,
gipsane face s koltovima
zaduženim kod
Države, Berze, Komiteta.
Nisam kapirao njuške koje se bacaju
na metak za bankarsku lovu.
I Sam Mendes je potpuno zeznuo stvar
pristavši na igru večitog vraćanja istog,
u mantilu za metodično ubijanje
jednoga Melvyna Purvisa,
bog zna koji put ponovivši scenario,
klišeiziranu ekspoziciju,
ne dopuštajući Džoniju Depu
da iz stereotipa iznese lik Dilindžera
u još jednu razuzdanu noć.

Crta sudbinskog grada, Roberto Vodanović Čopor

$
0
0

91 Roberto (1)

 

crta sudbinskog grada

ucrtana je na

dlan

guščjim perom.

 

napiši mi dugo

sjetno pismo

dok na gramofonu

svira

Albinonijev Adagio.

 

misao teška

poput oprosti

razvaljuje

gornju stranu oblaka.

 

u revijalnom tonu

samoća je ušetala u sobu

glamurozna poput holivudske dive

na kokainu

 

***

 

hoda sobom
nagošću koja pomjera
tektonske ploče
i prkosi postojanju

u tišini
slućeni ton daljina
u molu

ravnodušni udar vjetra

ti si granica
preko koje ne mogu

 

***

 

Lažna sigurnost u mekoći jutra. Rasuti pogledi po praznom zidu. Monotonim pokretom ruke pomičeš kosu sa lica i nestaješ. U tren. Treptaj oka. Zaron u sveobuhvatnost.

Toplo mlijeko.

Štrudla od višnje.

Kava.

Cigareta.

Kružni tok uspomena odjekuje ritmom rutine.

Iskorak.

 

***

 

Jednolični ritam koraka odzvanja pločnikom. Zvuk se širi i tupo odbija od zidova stvarajući cjevastu jeku. Ulična svjetiljka svojim mutnim snenim žutim sjajem baca duge sjene.

Prošla je ponoć ili možda cijelo stoljeće.

Muškarac i pas u noćnoj šetnji. On doziva psa imenom. Pas dotrči mašući veselo repom, digne se na  zadnje noge, a prednjim dosegne muškarčev trbuh. Ovaj ga pogladi po glavi. Pas veselo zalaje i ponovo otrči.

Iskupljenje.

 

***

 

Rijeka je skrivena maglom.

Samo kreket žaba daje naslutiti u kom je smjeru voda. U trenu kad utihnu, koprena vlage ponovo pomuti orijentaciju.

Kapljice se skupljaju na obrvama a potom kliznu niz lice. Ugodno škaljaju.

Povremeno neka ptica nisko preleti i klepet krila raspara spokoj.

Restauracija.

 

Roberto Vodanović Čopor rođen je 1970. godine u Splitu, živi u Zadru. Objavio zbirku poezije „Insomnija“ u izdanju kreativnog centra Vigvam. Objavljivao je poeziju u časopisima Tema, Zadarska Smotra, na portalu Kritična Masa, te nezavisnim fanzinima u Hrvatskoj i Engleskoj. Kratke priče i pjesme zastupljene su mu u nekoliko zbirki grupe autora. Na glazbenoj sceni zastupljen je kroz kantautorski eksperimentalni projekt Čopor.

 

Poezija, Lana Bojanić

$
0
0

Putovanje

 

Jutro je napelo nebo

Kao istureni zub usne:

po prvi put nakon dugo vremena

Zagrlila me i rekla da se čuvam

-znači li to da ćemo obje umrijeti?

 

Svetac zaštitnik moje obitelji je Ivan

Ali nitko ne zna je li onaj od dugih trepavica, poljskog cvijeća Sinaja

I vještih riječi kojeg je i Bogu bilo lako voljeti

Ili onaj nesretnik, gol do pasa,

Čija je glava bez njega

Ušla u povijest prokletstva ženskih bedara.

 

Dugo nisam molila, dakle, vjerojatno nije ni bitno:

Nikoga ne možeš krstiti vodom iz plastične boce.

 

Na proljetnom suncu odlaska

Moja koža lako tamni

Kao razrezana jabuka.

 

 

Jedna je osoba smrtno stradala u požaru: identitet stradalog još je nepoznat.

 

Vijest je zazujala kroz radijski eter

Kao osa u srpanjsko popodne kroz poluotvoreni prozor

I držimo dah, grozničavo razmišljamo kako ne smijemo razmišljati,

A ona naoko besciljno prelijeće nas stol

I kao da se, pomalo, moliš:

Samo ne na moj okrajak lubenice, blijed kao kost,

Samo ne u moju čašu vina, ogorčat će,

Samo ne na moje ruke,

Neka ju zavede propuh u tamo vani gdje je prostrano, daleko,

Toliko je ruku,

Samo ne,

Ne…

 

Prije no pomisliš kako je žuta i crna kao osmijeh svijeta

Izgubit će se signal s radija.

 

 

Nedjelja

 

Danas je, kažu, nedjelja

I iskreću vratove nebu, traže pukotine,

s perverznim guštom kažu, bit će smak svijeta

U ovu nedjelju ili neku njoj sličnu,

S preverznim guštom s kojim govore i

Sve je puno mikrocefalične djece što,

Zapravo, znači kraj evolucije, svi ćemo biti takvi

Oči koje nikad neće reći što su vidjele

I nitko više ne čita poeziju,

Slobodno zaboravi na to:

Neuroza do neuroze.

 

Ako baciš pogled na sat za pola sata

Još će uvijek biti nedjelja i tu nema pomoći:

Neke se stvari moraju odraditi,

Ma koliko ti puta dođe

Da prođaš vlastite zube za klavirske tipke

Ili iskušaš kako je to napisati:

„Nitko nije kriv, oprostite mi.“

 

Danas je takva nedjelja

Da vjerujem da bih mogla naći smisao

U horoskopu na predzadnjoj strani novina,

U posveti Elizabeti, godina je ’34,

Na početku Prešerenove zbirke,

U tome što je prva pjesma koje se sjećam

Tužna i ljubavna i nitko me nije naučio zadnju strofu

U kojoj sve bude ipak dobro.

 

A dolje, na ulici,

Ulica odlazi u nebo i svi nose tvoje oči na licu,

Ali ti još spavaš, jer, pusti me, nedjelja je:

Uskoro ćeš opet sako na ta uska ramena

I na posao, a ja ću o tome pisati pjesme:

Da je neko drugo stoljeće netko drugi bi ti zavidio.

 

 

Riječi

 

Moje se riječi igraju stidljivo, utilitarno

Kako zamišljam da su činili

Spartanski dječaci:

 

Kad primijete tvoju siluetu na obzoru

Užurbano staju u liniju razgraničenja tla i neba,

Pogledom povlače okomicu.

 

U nabrzinu zaglađenoj kosi,

Kao šala,

Svjetlucat će prašina ceste.

 

 

Kepler 186f

 

Jučer sam čula da su otkrili drugi planet Zemlju.

Nazvali su ga Kepler i nalik je robnoj kući nakon radnog vremena.

Ima vode i sunca i svega, ali taman su svi skočili do trafike po cigarete

Kad smo ih konačno našli,

Otišli posjetiti rodbinu s one strane svjetla

Ili su svi na moru, to bi moglo biti,

Ali opet nije pristojno ostaviti nikakvu poruku,

Mislim:

 

Taman da ih je kakav smak pojeo prije dolaska našeg svjetla,

Pokupio sve mrvice i kruhom pomazao planet,

Ne znam kako nitko makar nije napisao, recimo:

L WAS HERE

DINAMO

KEPLER JE DOM SVIH NAS, OBUSTAVITE RATOVE!

ili nešto slično.

Nemoguće je ne ostaviti trag. Zar ne? Zar ne?

 

Kažu da se ne vidi na noćnom nebu, bar ne našem,

Ali znam da ću ga pokušavati naći i lagati da sam uspjela

sve dok će biti mene da zurim u nebo i neba da osuđuje.

Možda mu nekad i mahnem i onda provedem čitav dan posramljena

Kao da me netko vidio.

LanaBojanic

 

Lana Bojanić rođena je 1992. u Zagrebu. Studira psihologiju, piše kratke priče i pjesme. Dobitnica je prve nagrade na Večernjakovom natječaju za najbolji esej 2011.godine. Kratke priče objavljivala u Zarezu i Večernjem listu te na portalima Arteist, Afirmator, ČitajMe i Hellycherry. Priča na njemačkom jeziku izašla joj je u austrijskom časopisuKeine Delikatessen 2014. Uvrštena u zbirku kratkih horor priča “Nešto diše u mojoj torti”, kao i u 20

najboljih na natječaju Karver 2015.  Trostruka je pobjednica pjesničke tribine KSET-a Stiholoporter, a izbor iz poezije objavljen joj je u Zarezu. 2016. pobjeđuje na natječaju Kvant književnosti s kratkom pričom, a na poetskom dijelu istog natječaja pohvaljena joj je pjesma. Te iste godine na 53. Natječaju Goran za mlade pjesnike pohvaljen joj je rukopis zbirkeGroblja za strance. Suosnivačica je književne grupe 90+.

Poezija, Tomislav Augustinčić

$
0
0

* * *

 

iscrpno znamo iz prakse – usana, pokreta,

kao da smo samo tome predani –

ovaj tren, kao istesan iz stoljeća crvenila borova,

izduživanja od dana, iz godina ovu puninu,

ogoljenu usnama, pokretima,

zemljom i trenjem – i tu praksu iscrpno znamo.

 

toliko već od prvog puta.

nanovo, lišavamo poljubac statičnosti

jednostavnosti –  ne zaboravljamo pojedinosti,

i tako izbliza detaljno oblikujemo lica

kako se ispisuju prikazi noćnih neba –

sve za jasnost, dok ne zadobiješ formu

detaljnom etnografijom dana, iznimne

svakodnevice.

 

toliko znamo od djetinjstva –

učili su nas nježnosti i postojanosti, strpljivo,

da bismo ih sada preobrazili,

dugo radeći. znamo ovaj tren, i dalje

kao iz detaljnih priprema,

usputan i namjeran, i ponavljamo ga – prvo, kao u svitanja

i pred san,

zatvoriti oči.

 

 

LJUBAVNICI

 

sjedaju – moglo se u taj trenutak izricati

kao dijete samo nježnije besmislice,

ponavljati izjave ljubavi do skore inflacije –

ili posve šutjeti, radi namjerne nemuštosti trena.

sve je, naime, jasno, dan je bio dug i dosadan –

sve je do tada prepriječilo taj tren. napokon osama!,

za zažmiriti na trenutak kraj tog čela

kao pred tren svakodnevnog uzašašća

zabačenog zatiljka i nepomičnih kosa. i bez

suvišnih pokreta.

i nadomak poljupca. možda se ovdje umire otkucaji,

dugo čekani, odvija razgovor kao pred zoru,

a s krivuljama trbuha i udova, jedva vidljivim

kretnjama, ovako umiruje strepnja od poplave gradova:

uz jezoviti zanos prvog poljupca, drhtaj zanosa kao strah.

i dalje zora je, zora. ljubavnici se ne vide u poljupcu.

i onda kao dijete otvaraju oči,

otvaraju oči uoči svečanog događaja –

još će reći Konzumovim ljubionicama

„ne ljubi mi se ovdje“. tad će se taj čin razvući,

kao svjetlo kad se topi u tijelu,

u brončani spomen – da duže potraje.

 

 

* * *

 

u najbolji me lik pripremite u travnju;

da budem predivan; dar danu poslije

izvorištu dana, njegova povratka i kiše, da bude

moja ponovljena krepost i svježina.

 

 

PORTRETISTIKA

 

 

I.

 

prvi nam je zadatak

u sat od gline stvoriti prisutnost tijela – nagog, rukama,

premjeriti prstima, dlanovima, odozgo nagore

sazdati ga od grumenja vlažne gline;

milovanjima stvoriti i Stid i Odmor,

neravno pokretanje, Ikara, mase

i zaokrenutosti, prepletenosti, za duge krajolike.

tako otpočnemo dan: zora –

 

II.

 

svitanje huči, duboko, pozorno,

previja prostor, uslijed drhtanja zraka,

već donekle ustajala od noći.

u sat od keramike izvući ću samo školjke

izvitoperene, iz dubina i punina. bit će

grubih strana, bridova, bez starih pjesama oceana,

za prašinu na policama

bez te sjajne glazure.

da ne povedem još razgovor s tvojim ustima, još snenima,

u pepelu sna i njime mogućih rana utjelovljivanja,

skicirat ću nas u aktu mašte, na obraze išarane

preklopima plahti urezati

naša imena da ih se ne izusti.

 

III.

 

iz sjećanja na radnje i pogled,

u tren dok se gubi,

opisat ću taj pokret, upisat ću ga – ipak statičnog kao

pozicije likova na ikonama,

glagolima kretanja u trenu kada se staje i kao

da se nikada nije ni kretalo –

u tom prijenosu uvijek nedostaje primjerenog glagola.

opisat ću taj pokret,

kazivajući uzdah i disanje u aktu mašte,

bez dovoljno daha.

za naše sjećanje,

dovoljno je da nas napišem u konturama,

kao grananje rizoma i korijenja

(poznajemo to grananje iz presađivanja)

tek naznačim modrilo plahti, i mjesto i tren.

12938140_976960035673778_6900234806581632176_n

 

Tomislav Augustinčić (Karlovac, 1992.) studira antropologiju te etnologiju i kulturnu antropologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Pjesme su mu objavljene na portalu Strane, a čitao ih je i na festivalu 50 poems for snow u Zagrebu 2016. godine. Jedan je od voditelja serije tribina Krnja književnost u sklopu Booksinog programa Književni budoar.

 

Good, bad and ugly love song, Dejan Kanazir

$
0
0

***Francuski poljubac koji nije sačekan do kraja***

Sreo sam svoju

Lolu Brižit

Tanak vrat i tanak dah

Ona zna sada kako

Stenli diše

Iz dima u dim

Smeje se

Njen požuteo zub usred nedostatka
Mleka
Umro je
Zapitan gde je smeh.

 

Smeh je pojeo
Stenlijeve užarene svećice od noktiju

 

Strah rascepa oči
Između nas Brižit
Toliko pogleda potrošenih
Na negledanje  sunca ,
Na negledanje
Stenlijevih kapaka ,
Papaka i manžetni .

 

Nas je pojeo žamor
Dece koja su raketama uništili sunce

 

 

***Šaptačima***

Šapa po šapa
Dobijam kandžu

Nokti su svećice

Nema tu puno šta da se kaže

 

Drhte mi prsti

Jedan po jedan

Razmišljam o tome da li je kasno vratiti se
Košarci, rodnom kraju, majci

Jedino zidovi na senkama postaju
Manji
Dobrodošli u moju malu kutiju za čaj
Prsti pukli
Sad pucaju na filmu
Prepričavam tiho tiho
Zvukove
Slike
Šapat se utisnuo u bravu

A kada je sve puklo (veza, prozor zbog fudbala)
Otvorio sam frizider i shvatio da samo imam
Senf

U maloj kanti

Jedem ljutinu i šapućem je sebi
Dok se senf vrti
I dalje, i dalje, i dalje…

 

 

***Sedimo*** 

Sedimo kao Šopen pred dve stotine ljudi

U hali bez vatre i dima

Niko klasično danas ne puši cigarete

Kao tada uspomoć malca i domalca

 

Palca

Sećam se svog palca

I sada ga gledam

Mladim glavama je govorio kako je sve

Dobro i eventualno lepo

U ovom trenutku on odustaje mira u svetu

Neko na ulici viče stop that thief

Pokazujem znak beznadežnosti

Poularno šipak

Dok mali ja pokušava da kaže

Sedimo u noći pored kazaljki

Velikog zvezdanog sata

 

Mrzimo vreme

Zatim i novac

Nemam sredstava za novu kutiju

Katranskog hedonizma

Pušiću prste i vikati vatra

To će utoliti glad

Dok sedimo u dva

 

Psi su prošli pored malog ja i mene

Ustanovljen trag pređašnje muzike sa početka

Pesme ili novotarije se

Gubi

Tako da završavam sa stihom

Šopene večna slava i hvala

C__Data_Users_DefApps_AppData_INTERN20160518171312
Autor: Ime mi je Dejan Kanazir. Dolazim iz Beograda. Želja za poezijom mi se
javila u bespuću ETS“Rade Koncar“. Za svoje tri godine koliko pišem,
mene kao osamnaestogodišnjaka su pohvalili mnogi. Takođe ispljuvali.
Smenjuju se kao dan i noć. Ali poezija je mislim poput Bodlerove
„Mesečine“.

Poezija, Ismihana Čaluk

$
0
0

Nedjelje mirišu na čist veš

 

Nedjelje mirišu na čist veš,
bijelu kafu i vrelu izlomljenu pogaču.
Danas je sve dobro, i ništa
ništa od toga nema nikakvog smisla ni značaja.
U zraku su njene bistre krupne oči od zelene vode
Kapaju
Na besprijekorno zategnut stoljnjak
A ispod su moje,
šutljive, prašnjave, kriju smrvljene mrvice sunca;
zagledana u prazno, u pod, kao u šare na majkinom ćilimu
(Nečije su ruke od tankih niti
Preplitale, ponavljale uzorke unedogled…)
dešifrujem tišinu nakon neodgovorenog
Nepostavljenog pitanja
-doći će neko ko će mi znati reći
Kako i gdje se liječimo mi,
bolesni
od proljeća.

Doći će prije nego me
izlude
sva ta
buđenja, mirisi, sumraci
mekani bijeli oblaci, kao
šećerna vata
ili bar postelje u koje bi se tonulo lako, slobodno, bez težine
(Tako smo mislili brat i ja, posmatrajući ih za dugih dugih nedjeljnih šetnji prema mezarju)

Doći će, prije no, sasvim luda
Ili budna,
u naoko mirno jutro,
iznenada, reklo bi se
A nestrpljivo, žurno, gladno
skinem odjeću i poželim, do kosti, zadnju ljubavnicu, zemlju
Hladnu na prsima
Pa da, umjesto bolna od proljeća budem, prosto, proljeće
Da dočekujem prve prozirne krhke latice
I kiše.

Nedjeljom, sa prvim suncem izvode djecu umotanu u šarene jaknice,
sa plavim i rozim kapicama ispod kojih mirišu
nježna pamučasta tjemena sa paperjastom, mekanom kosicom.
Hrane ih komadićima tople kifle iz obližnje pekare i,
kad sleti poneki
golub ili vrabac,
pričaju im o pticama.

Doći će.
Doći ćeš.
Moj neko.
Bolesna od proljeća i pjesama
Čuvaćeš na koljenima
na prvi lijep dan

Mrvicu sunca iz mog oka.
Kapljicu krvi iz svoga srca.

Pričaćemo joj o pticama,
ljubavi
i hraniti je sitnim sitnim
toplim
komadićima
stihova i snova.

 

 

Zagonetka

 

Uvijek me čudila simetrija šara

na krilima; pitala sam

mama je ozbiljna rekla- Savršenstvo… Šta sve neće dati dragi Bog….

Shvatila sam kasnije da je to njen odgovor na sve i nisam pitala

dalje

zašto uvečer, kad pokušavam zaspati

čujem kako se

bezbroj sitnih malih mekanih

krila

pomjera u grudima ni

kuda bi to pošli ako

otvorim

 

Jednog od ovih dana javit ćeš

u čudu samo

gdje god pođem

-leptiri!

 

 

Septembar

 

„Ovdje se baš nikad ne događa ništa“, kažeš i

danima ne razgovaraš ni sa odrazom u ogledalu.

Kao i svake godine kada se

ljetu nazire kraj

čujem te kako se, nemirna, spremaš

Ostavljaš teške zimske kapute, uredno mirisne, nikad nošene

a pakuješ

lepršave svilene šarene haljine

-seliš u tople zlatne tišine.

Ponekad se, čekajući da se vratiš s proljećem

pitam

da li si ikad stvarno

vidjela snijeg.

 

 

Moja

 

Ja ne plačem ja se prevarim u trku okrenem

od sebe glavu i

dobro je

ja

nikad ne spavam

ja sjedim na rubu kreveta na rubu

na rubu

mašem nogama i kad svijet počne da se vrti ne zatvaram oči

 

Bilo je tiho jutro kad smo krenuli

kući

imala sam šest

i nisam imala kad imati

omiljenu igračku ja sam

u tišini brojala korake

i već sam disala godine

njenog umora

Čekanja

otresanja pogleda

jer, kad ne dočekaš

sve nježne riječi olakšanja

koje su

trebale u nečiju kosu

koje su

punile prsa pred san

rasipaju se nasumično

ispadaju

besmislene, krvave, ogromne i strašne

odzvanjaju zloslutno

 

Kad smo stigli,

oblaci su bili mekani i bijeli a trava zelena

proljeće, i

sve

reklama za

novi početak

 

Tad sam zaboravila prvi put.

 

Čak ni kad je čujem kako uvečer

kroz san

mrmlja

mekane tople ljubavne koje nikad nije stigla

reći

Ja budna sjedim i ne sjećam se..

Svijet se, šarena besmislica,

vrti, vrti, vrti…

 

 

X

 

Skupila si dlanove kao da ćeš

piti sa česme i ponudila pune ruke

-posljednji sunčan dan, ljeto na umoru

par zadnjih zraka osmijeha i

boje se gase pod kišom.

 

Siva je tiha, odlučna, mirna.

 

Sanjala sam kako brodovi odmiču, kažem

sanjala sam kako brodovi odmiču kažem

praznoj obali

kažem moru

prateći kako

sve sitniji, na horizontu kako

sve sitniji u oku

mrve se i

nestaju

More

šuti.

 

Hana

 

Autorka: Ismihana Čaluk, rođena 1988 u Bugojnu, Bosna i Hercegovina. Živim u Sarajevu, radim, pišem, dišem.

РЕКРЕАЦИЈА ПРЕ ПАКЛА, Саша Скалушевић Скала

$
0
0

ИЗБОР

 

Полуотворени прозор у стану твојих родитеља

хлади ти прву јутарњу кафу

децембар је али још није зима

 

врелина шољe изазива ти узнемиреност

као поподневна свађа у згради

као непрегледно поље опушака

које затичеш у градском парку

 

сркнеш ли врелину кафе

сркнуо си сво трње искустава

које ће доћи након младости

 

проспеш ли њен талог

окренуо си главу од злочина и неправде

 

 

 

АНЂЕО УНИШТЕЊА

 

Тог летњег лепог поднева

возили смо бицикле

десетак километара од града

терали их као што се шибају коњи

пред неком великом невољом

 

она на свом нежно плавом

ја на ужареном црвеном

готово пакленом двоточкашу

 

путници у својим врелим и брзим

лименкама аутомобилима махали су нам

завидећи нам нашој слободи

глиненом времену и насмејеним лицима

 

све је изгледало савршено

јурили смо веома брзо

иако је пут ишао мало уз брдо

 

очекујући да испред нас искочи

какав јелен капатилац

бежећи од суманутих ловокрадица

како су нас знакови на сваких

3,2 км упозоравали

 

пролазили смо крај жита

снопова осушеног кукуруза

 

радовао сам се унапред клиповима

сунцокрет  нам је окренуо главу

или је то било пре нас

 

једино се један усамљени гавран

који се ни у шта никада није уклапао

црнио у пољу недалеко од нас

 

погледао сам му у сјајно око

окрњено градским отуђењем

ужарени погледи су нам се срели

 

гракнуо је сочно и снажно

према нама

никог другог  и није било

 

на првој кривини скренули смо десно

ћутке строго желећи то

видели смо насељено место

вратили  смо се граду

 

 

КРАДЉИВАЦ  МИТА

 

Придижем се као да ћу дохватити небо

на не тако старом пању

ког је истрошила секира

једва одржавам равнотежу

држим тебе у наручију

грабим од облака

крадем од мита

од онога што желимо

да се догоди

 

 

 

ТИТАНОМАХИЈА

 

Tвој отац је Хрон

зато мислиш да имаш све време

овог света у пламену

 

он је титан

доживотни рачуновођа

има его све до Мјанмара

ти си за њега неважан

тек случајан или подскуп ејакулата

кога не чине елементи изабирани

из мокраћне цеви или мехура

 

загледан у бледо исписане бројке

осећа на себи со Тучепи и Макарске

ужеглих маслина и голотиње

младих Немица које је први пут

видео ту на живо

не на РТЛ цвај или неком

другом швапском каналу

 

знаш да је Мјанмар или Бурма

како га и данас многи зову

имао војну хунту

више од пола века

која је загледана у звезде

ударала по ушима

све оне који знају да пишу и читају

то је за њих била елита

и овде је само за њу нико не мари

праве се да не постоји

желе да једноставно нестане

утопи се у времену

које мери Хрон титан

који  осећа као да је све то

било јуче а не више

од три деценије

које су прошле тако глат

као набилдовани слон у кинеској радњи

коју су прошли власници

већ добро излупали

 

управо у часу када си кренуо да планираш

почела је титаномахија

 

 

АРХЕ

 

Тиха светлост споро улази у твој храм

кажеш потребан ти је само почетак

да сваком је потребан почетак

Исус се превија и умире на крсту

нема га три дана

чекаш га у кревету

ти и остали апостоли Речи

свет нестаје у штампаном бетону

испред бесконачних шалтера са дуплим стаклом

анђели са кровова зграда

на које су се попели

пљују пролазнике

траже месо и крв

без реклама у паузи нуклеарног надпевавања

 

12140870_938091806265437_5036146180233339595_o

 

Саша Скалушевић Скала (1981,Неготин). Од 1998. године објављује у књижевној периодици код нас и у региону. Објавио је књигу песама Митови и сенке (НароднаБиблиотекаДоситеј Новаковић, 2014). Члан је редакције часописа за књижевност, уметност и културу Буктиња.


Poezija, Adrijana Ranković

$
0
0

Raspremanje

 

Na kocke reži livade

Pa ih spakuj u kutije

Kutije ređaj na police

Nebo složi u fenjere

Fenjere ćemo u staro gvožđe

Zvezde u korpicu za štipaljke

Snove u teglice za začine

Lovorov venac u pasulj

Da baš ne jedemo bljutavo

Nek uvek bude sređeno

Kao kad gosti dolaze

 

Tako se priča

 

Kupila je oblak,

Sa sobom ga vukla da se sakrije od sunca.

Na njemu živi dečak

I jede ga kao šećernu vunu.

Neko bi rekao propala investicija,

Neko drugi – Hvala Bogu.

 

Dečak buši oblak ponegde.

Voli kada zemlja ima šare ko u krave.

Ona na to vikne – Prokleta štetočino!

I ispusti oblak žaleći kao za krdom šarenih balona.

Dečak tad spusti merdevine.

Ona pomisli – Nisu to pokretne stepenice

Pa da idu samo gore ili samo dole

I pođe.

Neko kaže nije mogla da se popne,

Neko kaže ne može da siđe,

Neko kaže još uvek se penje.

 

Kad jedem salatu s Norom

 

Šta misliš, je li leptir kupusar lizao salatu?

Uzmi koju lisku,

imamo ih za još četr’i sveta.

Pospi malo sirćeta.

Salata ume da bude gorka kad je klot.

Znam, jela sam je tako jednom kad sam bila na dijeti.

Šta misliš, kakav je jezik leptira kupusara?

Je li hrapav ko u mačka?

Kažeš da nemam pojma o leptirima?

Možda stvarno ne znam kakva su mu krila,

ali osećam da voli klot salatu.

 

A šta misliš, je li salatu lizao puž vinogradar?

Znaš, neki plemeniti ljudi farbaju puževima kuće.

Kad noću pada kiša čovek ne gleda ništa, samo gazi, gazi,

pa plemeniti ispravljaju tu grešku prirode i boje, boje,

kao kad dodajem sirće u salatu…

Šta misliš vole li puževi više bojene ili raspukle kuće?

Ja mislim raspukle.

 

Grumen soli iz svog oka rasipam po zelenoj salati.

Salata ume da bude gorka kad je klot.

Znam, jela sam je tako jednom kad sam bila na dijeti.

 

Untitled

 

Biografija: Adrijana Ranković, studira srpsku književnost i jezik sa komparatistikom na Filološkom fakultetu u Beogradu. Do sada svoju poeziju predstavila na festivalu ЧитамČitaš, Prvoj studentskoj konferenciji Prvi svetski rat i književnost, u organizaciji Odjeljenja za književnost Andrićevog instituta u Andrićgradu, kao i manifestacijama koje organizuju Srpsko akademsko društvo Vizantija, Savez umetnika u otadžbini i rasejanju, Sekcija scenskih umetnosti Filološkog fakulteta u Beogradu i dr.

Oblaci u kornetima, Irena Nevjestić

$
0
0

Miki je volio gledati more, galebove
kako slobodnim padom
s visina uranjaju
u morske dubine.
Kako love ribu
nepogrešivo točno
uvijek izjutra
kad Šime svojim gumenkom
budi uspavane turiste.
Volio je i srpanjske gužve
jer tada dolaze Česi.
Dolaze Mikiju
i
prave dugačke redove
nestrpljivo čekajući
svoje oblake u šećernim kornetima.
Volio je i domaće,
slatke, zaigrane djevojčice
koje uvijek traže
hrvatske zastave i šarene kišobrane.
Miki je znao u kolovozu povikivati
Come stai, come stai?
I prisjećati se Chine
i njene lepršave
prozirne
haljinice.
Njenih rumenih obraza
i crvenog ruža.
Miki je imao
samo tri prsta
na desnoj ruci.
Imao ih je pet.
Sada ima tri.
Kada je imao 6 godina,
bratić je mahao sjekirom,
igrao se, kažu njegovi branitelji.
Njegov stručni stožer,
njegova zaštitnička ekipa.
Kažu, nije htio.
Ali je htio
i
to je htio
pa je uradio.
Kokoši su svojim našiljenim kljunićima
dohvatile kažiprst i srednjak
i pobjegle iza šupe u visoku travu.
Šta je tada bilo, Miki ne zna.
Zna samo da se probudio u bolnici
i da su zavojima
zaustavili krvarenje.
Miki, tvojih prstiju više nema.
Sada si na 7,
to je, kažu,
sretan broj.
Miki je vješto dirao Chine,
reljefno tijelo
i s tri prsta
namiruje.
On zna i sa 7
što Frane ne zna s 10.
On sa 7 prodaje oblake.
I pred njime su
zmijoliki redovi.
Žene mašu lepezama
i namještaju svoje heklane
ručno izrađene šešire.
Djeca trčkaraju
oko maminih nogu
i ispadaju iz redova,
vraćajući se svakih 4 sekunde.
Miki se smješka,
zaboravlja na Chinu,
ubacuje oblake u šećerne kornete
i maše desnom rukom
slučajnim prolaznicima.
Oni se smiju
i podižu tri prsta
u znak pozdrava.
Miki se smije,
sretan je čovjek.

 

10409360_10153779755827836_4545953406700396203_n

 

Biografija: Irena Nevjestić, 1981. Diplomirana knjižničarka i prof. hrvatskog jezika i književnosti. Pjesme i priče objavljene u Zarezu.

Poezija, Mirela Bašić

$
0
0

1.Poetika slušanja drugog

 

Okačila sam te na zid

(u visećem položaju si zgodan)

Da bih na tebi vršila psihoanalizu

Igram se Freuda i Junga

Pripisujem ti psihopatološke poremećaje

Imitiram doktora nečitkog rukopisa

Dok ti pišem recept: 3x na dan

Vježbati poetiku slušanja drugog.

 

2.Šredingerova mačka je živa

 

Šredingerova mačka je živa.

U kvantnom svijetu sve je moguće.

Objekat sa svim historijama.

Konačno na moju životnu putanju

nabasao  je on.

Jedna od pogledanih mogućnosti.

Upijala sam nepravilne crte lica

usvajajući znanja iz fizike.

Činio si ju erotičnom

dok si mi duž lijeve ruke ispisivao

formulu Trećeg Njutnovog zakona.

 

3.Modigliani

 

(Les bijoux doivent etre sauvages)

 

Prozvaše me pijano čudovište

A, ja im vrat produžih da proširim njihove vidike

Nađoh utjehu u okrilju njenog zagrljaja

Dušu sam joj utkao u ponor očiju.

 

4.Konopac u boji mamine haljine

                                      

Kupila je zeleni konopac

Solidan, čak elegantan

Baš zeleni, zbog mamine haljine

One koju je stalno nosila

Tad je nekako najviše bila Mama

Samo je željela stopiti se s njom

Dok joj zeleni konopac miluje vrat

Kao majčina pamučna haljina

Kad joj je ležala u krilu

Dok je bila živa.

 

  1. Nedovršene metamorfoze

 

Preobraziti svojevoljno

se želim.

Danima koji dolaze krila

prišivam.

Larvu maljavim rukama

razruši.

Da leptir udahne miris tebe

u posljednjem dahu.

 

  1. Pred intervju sa Ozirisom

 

Ponirem u podzemni dah

Padam kroz kosmičke visine

Zure u mene oči krvoločne.

 

Hvatam se za Ništavilo

Željna sam smijeha

Čekam u redu do Ozirisa

Stišćem u rukama pero.

 

Imam tremu kao kad ideš

na intervju za posao.

 

img_20160428_011338

 

Mirela Bašić je rođena 1990. godine u Zenici, gdje je uspješno završila osnovno i srednje obrazovanje. Nakon toga odlučuje upisati Filozofski fakultet u Zenici, Odsjek za B/H/S jezik i književnost (upravo zbog prevelike ljubavi prema knjigama i pisanju) i već sa 23 godine postaje  ponosni nosilac titule profesorice bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika i književnosti.  Ubrzo potom, upisuje i magistarski studij na Filozofskom fakultetu u Zenici, te je sada magistrica B/H/S jezika i književnosti.

Radi kao astistentica na Filozofskom fakultetu u Zenici, gdje drži vježbe iz oblasti Književnost, na njenu veliku radost. Ističe kako je posao sa studentima, sa kojima može da dijeli ljubav prema književnosti i jeziku, zasigurno nešto o čemu je oduvijek sanjala.

Piše poeziju, kratke novinske priče, naučno-stručne radove, a također se bavi poslovima lektorisanja. U pripremi je njen pjesnički prvijenac.

Pesme, Sebastian Stančulović

$
0
0

GUMENA MUZIKA

 

 

Pre spavanja – muzika.

 

Od specijalne gume,

koja je dovoljno elastična

da se uvuče u sve ćoškove glave i tela,

ali i dovoljno tvrda

da izbriše vreme i skorašnja sećanja.

Mada ne isuviše tvrda, da ih totalno izbriše, do neprepoznatljivosti,

već tek toliko da ih, manje-više, razmrlja pred san.

 

Pre spavanja – slušalice i brdo mp3 fajlova.

 

U specijalnoj gumi poenta je,

od koje je digitalizovana muzika napravljena.

Ona pravi mrak,

al’ ne mrak za oči,

već onaj za tebe, jer te u njemu biti neće.

U nama nešto nikada ne spava,

i jedini strah koji jeste, je od nespavajućeg strah.

 

Pre spavanja – intro, strofe, refreni, poneka solaža i obavezno fadeout…

 

… koje jutro ne interesuje,

niti fragmenti melodije, koji će se preko dana u dosadu razvući.

Već samo mrkla noć,

otežala i osamljena, kao pokisli beskućnici.

Po na brzinu sklepanim, oronulim i budjavim skrovištima zavučeni.

Pomažu nam da se ne sećamo snova, nestvarnih boja i opasnih zvukova njihovih,

već samo gadnog mirisa gume. Da bi znali da smo stvarni.

I  trošni. K’o i svaki drugi organa, tkiva, tečnosti i gasova skup.

 

Obavezno pre spavanja – eine kleine Gummimusik.

 

 

OSUJEĆENO BEKSTVO

 

 

Pobegli smo,

kad su nas napali likovi iz ogledala.

 

Besni su, kažu –

da ih gledamo sa nepoverenjem,

da ih omalovažavamo,

čak i da ih mrzimo.

 

Počeli su sa spontanim negodovanjima pojedinaca –

kako je neizdrživo,

da više neće da trpe takve uvrede,

da moraju da preuzmu pravdu u svoje ruke.

 

No, to je samo privid.

Sve je već bilo ranije dobro organizovano.

Hteli su da nam priđu iz suprotnih pravaca,

da nas iznenade, da nas uhvate u klješta.

 

Počelo je gađanje.

Prvo jedan mali komad stakla,

pa onda drugi, malo veći,

i već je počela da pljušti staklena kiša.

Da nas iseče na komade.

 

Jedva smo se izvukli.

Ušli smo u prodavnicu iskrivljenih ogledala,

pa nisu više znali ko su oni, a ko smo mi.

Prodavnice su spas!

 

Nismo pobegli,

kad su nas napali likovi ispred ogledala.

 

 

SEVERNO

 

 

Led…

Svuda belina.

 

Led…

Samo tišina,

samo zima.

 

Sneg…

Kud oko staviš.

 

Sneg…

Da korake praviš,

da zaboraviš.

 

 

LUTRIJA

 

 

Možda,

ako nekad budem imao sreće,

nađem

nekog dobrog i iskrenog

sebe.

 

Nekog,

ko će uvek biti uz mene,

i sa kim

ću moći da se družim

ćuteći,

 

a

da to ni meni, ni njemu uopšte

ne smeta.

Hrabar biće taj moj ja,

i jak.

 

Znaće,

da sve ovo uopšte nema smisla,

ali da plače

i da očajava zbog toga on neće.

I pivo

 

hladno

dok bude teklo našim grlima,

u tišini,

razumeće on moje unutrašnje ništavilo.

Neprijatno

 

i patetično,

ako budem baš imao puno sreće,

neće

se zbog toga osećati ni on, ni ja.

Udaraće

 

bez straha

direktno u lice kretene zastrašujuće debelih

vratina,

kojima bih psovao majku, kada bi

pljuvali

 

po mrtvima,

i živima, samo zato jer im se to činilo

cool.

Sebe jednog takvog da sretnem,

trebaće mi

 

ogromna sreća.

 

A ako pak budem imao samo malo manje

sreće,

mozda i dobijem milione i milione ovog vikenda na

lutriji.

 

 

SENDVIČ DEMONA

 

 

Prošlost je

bol,

budućnost je

strah.

 

U sendviču.

 

List zelene salate,

paradajz isečen na kolutove,

trakice svežeg krastavca,

u tankom sloju buter namazan,

majonez dodat vrhom noža i

ti.

 

Niste znali da i demoni

mljackaju?

 

 

TRAGOVI U LOVU

 

U ledenoj šumi tražiš tigra,

jednog od oko četristopedest preživelih.

Dok se mraz u strah uvlači,

svetlost se kristalno prelama

 

oko tebe.

Svet nestaje,

 

kao kraj filma u tamnoj

bioskopskoj sali.

Par užarenih očiju

te čeka.

 

 

KAP PREVIŠE

 

 

Segmentiranje.

Krhotine za seču i krvarenja.

 

Čovek vozi ugušenim ulicama,

vozi oprezno

i ne vidi kuda ide.

Sećaće se samo broja gde parkira,

boje zgrade

i prašine pustog stepeništa.

 

Pomućenje.

Mešavine za zaborav i odustajanja.

 

 

REŠENJE NEJEDNAČINE

 

 

Kupiš konja.

 

Naučiš da jašeš.

 

I odjašeš…

 

 

PRAZNI PROSTORI, PRAZNA VREMENA

 

 

Vreme prolazi preko reda.

 

Okrećemo se da glumimo.

 

Umor se prepoznaje.

Stid

i kajanje.

 

Povlači se isti potez.

 

Laži stižu iznutra.

 

Treća vrata stvaruju perspektivu.

Ostaju zamandaljena u ramu

i zidu.

 

Pesak curi iz temelja.

 

Prazni koferi putuju.

 

Na stolu samo prasak.

Nema udarca

ni pesnice.

 

Prelazak na drugu stranu.

 

Par razapetih hiperbola vodi smiraju.

 

Krugovi ostaju zatvoreni.

Bez gumice za brisanje

i makaza.

 

 

ISKUSNI LJUBAVNICI

 

 

Iskusni ljubavnici

brzo nalaze veš u mraku.

Iskusni ljubavnici

piju čaj od koprive.

 

Ne skidaju odmah čarape.

Poznaju dobre radio stanice –

smooth jazz, lounge, chill, rock 70’…

U ustima dugo drže kompleksne ukuse.

 

Iskusni ljubavnici

održavaju kondiciju.

Iskusni ljubavnici

piju čaj od koprive.

 

Medjusobno razogovaraju naglavačke.

Provode duže vremena u kupatilu

od proseka za zadatu starosnu grupu.

Generlano se manje plaše prehlade.

 

Iskusni ljubavnici

imaju široke oči.

Iskusni ljubavnici

loču čaj od koprive.

 

Depiliraju se selektivno.

Na aritmetiku gledaju blagonaklono,

kombinatorika im je deo imaginacije.

Stručnjaci su za plafonsko slikarstvo.

 

Iskusni ljubavnici

govore tiše i pola oktave niže.

Iskusni ljubavnici

piju čaj od koprive.

 

Smeju se tresući svoje telo.

Oslobadjaju prostor od koordinata,

munjevito kradu satovima one sitne šrafove.

Svoje uši pune suzama radosnicama.

 

Iskusni ljubavnici

se greju za džabe.

Iskusni ljubavnici

piju čaj.

untitled1

 

Sebastian Stančulović je rođen 1973. godine u Nemačkoj. Odrastao je u Zaječaru, Bežištu kod Bele Palanke i Nišu. Po završetku studiranja Elektrotehnike vraća se za Nemačku. U gradu Karlsruheu završava i doktorske studije i tu ostaje sa svojom suprugom i dvoje dece da živi i radi. Pisanjem proze i poezije, koja je objavljivana u zbirci pesama učenika gimnazije Bora Stanković u Nišu Uzlet, kao i u studenstkom časopisu Elef, se bavi još od školskih dana.

Pesme, Miroslav Stamenković

$
0
0

UNA

 

sve moje ribice imaju usta, znaš,

hajde, zajedno, molim te, eto, klečim – da zajedno lovimo!

 

sve moje ribice su slobodne

zato što plivaju

zato što su gladne

zato što se razmnožavaju

 

evo, ja ću sa obale da bacam crviće u vodu

iza leđa ti budi

imaš tu drveni sto, drvenu klupicu, nožić, činiju

vidiš –ma, sve smo poneli

 

ja ća da bacam unazad zakačene,

negledajući,

ti ih pokupi sa trave i

sedi, onda lagano –

 

raspori taj stomak, izvadi tu utrobu,

na krljušt zaboravi jer, ovo su ,,zeke’’ kako ih ovde zovu u Bosni, na Uni,

dakle – malene su za takvo dodatno ,,maltretiranje’’

 

vidiš: ja ne tražim mnogo,

samo, pomoć

 

molim te,

idemo?

tražim, eto, sa-druga…

 

šta veliš?

mala, malecka pomoć?

ne znam da li znaš, i koliko si me upoznao – ali, ja ne mogu ništa valjano da uradim Sam

 

SLOBODNI DANI

 

došao kući

preko gomila, novembarskih, bistrih reka

i pojeo kiflicu sa sirom

 

kapci su roletne u poslednje vreme – sa svim tim neumerenim gutanjem sedativa

a strah od novog promašaja stanice (ka kući) dosta veliki (nije bilo limenki piva)

ali vožnja mučenje

neprepuštanje nagonu

očima koje se zatvaraju

ali savlađivan, naravno – povremena dremka

pa zatim, kao odbrana, neko obrtanje guzice po sedištu autobusa

 

dobro, nekako,

pri kraju,

na odredištu,

proračunavši početak dejstva

sedam trodona radoznalo sam progutao

porazmislio o epilepsiji

o nemanju sreće

ispišao se u pauzi u Nišu

ispušio, zbog polaska, samo pola cigarete

došao polu-sebi

recimo, nekako svežiji,

izdržao tih još 45 minuta

uzeo taksi,

ubacio torbetine u gepek –

i potpun, kao bilo koje pristojno biće,

smiren

trezven

trezan,

došao kući

 

DAVALAC KRVI

 

da, pecka me pomalo, odgovaram nezainteresovano,

a ja samo…

 

(stojim  na vrhu čiode

i to (hej!) na palcu leve noge

raširenih ruku zbog ravnoteže

i desnom nogom baletanski sklupčanom na koleno leve

i iskrivljene kičme (zanavek, vele dektori)

a čini se, u nekako sličnoj pozi je i –

kao što sam video da ti visi na kraju lanca oko vrata –

i taj čovek,

ali, uz neke razlike,

kao što je, recimo, njemu poodosta iskrivljen vrat a glava potpuno pala na rame

noge malo čudno sklupčane i nakrivljene na stranu

dok ruke mlitavo vise (izgleda zkačene za nešto?)

rebra… pa, skoro providna

neko granje na glavi…

i, sav…

čupav

šugav

blatnjav

musav…

ne, ipak je to velika zabluda:

kako bi takav neko mogao da plane iznenada i nadrndno se dernja na ceo ovaj i ovakav svet kakav je a kao što ja to dobro znam kada nije po mome, a uglavnom nije i nije, a zatim, ostao sam i bez posla i bez novca i bez opijata…)

 

… a ja samo gledam svoj odraz na staklu blistave vitrine

 

SATARAŠ

 

Postoji nekakva mala povezanost između lokalnog mesara prodavnice i njegove satare.

 

Ulazim u prodavnicu i odlazim do plastičnog frižidera sa mesarijom.

Tražim celo pile.

Dobijam ga od mesara.

Usput pitam, da li je sveže.

Naravno, odgovara mi.

Datum ne proveravam.

Nekako mu verujem od uvek, od kako radi tu, a mlađi je od mene bar petnaestak i više godine.

Smiren, potpuno ljubazan, odmeren i spretan.

 

I, okrećem se, i po prvi put (o, tramafleševi) zapitkujem da je isplativije kupiti celo pile nego, recimo, batake.

Naravno, odgovara mi se, tu je i belo meso… i, ostalo…

 

Klimam glavom

Koja budala.

A tako dobar odnos je postojao.

Godinama, bar dve-tri godine od kago su ga prebacili od nekuda, ili tek tako samo tu zaposlili. Oduvek sam misilio ono prvo.

Sranje. I ono malo, baš malo što čuvam, sjebam za sekund.

 

PREVIŠE SVEGA

 

utupljenog mozga ili je to ,,previše svega, previše puta’’

nervozno breketanje na ljubazne reči

gubitak sposobnosti govora

gledanje umrlica po banderama

odbrojavanje godina

sva sa morfinom iz ljudske radinosti

 

mutavost

prljavština tela

impotencija

drskost

siromaštvo

muka je od ljubavi koja se nudi i neprestano odbija…

A, kome se to piše?

Piše se već mutavim leševima

U usranim zabitima

Sa usranim životima

 

dsc01823

 

Miroslav Stamenković, rođen 02.07.1976.god. u Bosanskoj Dubici. Završio višu građevinsku školu u Beogradu. Po struci građevinski inženjer.

 

 

Objavljeno:

 

  1. ,,Veština namigivanja mesecu’’, Beografiti, Beograd, kratka priča, 1996.god.
  2. ,,Od priče do priče’’, Alma, Beograd, kratka priča, 2009.god.
  3. ,,Garavi sokak’’, k.k. Miroslav Mika Antić, Inđija, pesma, 2009.god.
  4. ,,Najkraće priče 2009’’, Alma, Beograd, kratka priča, 2009.god.
  5. ,,Tragovi na pesku’’, k.k. Petar Stokić, Bečej, pesma, 2009.god.
  6. ,,Garavi sokak’’, k.k. Miroslav Mika Antić, Inđija, pesma, 2010.god.
  7. ,,Akt’’, Valjevo, kratka priča, 2010.god.
  8. ,,Jutro nad Ozrenom’’, k.k. Sokolovo pero, Sokobanja, pesma, 2010.god.
  9. ,,Tragovi na pesku’’, k.k. Petar Stokić, Bečej, pesma, 2010.god.
  10. ,,Tragovi na pesku’’, k.k. Petar Stokić, Bečej, pesma, 2011.god.
  11. ,,Kišobran THE BEST OF 3’’, Bor, kratka priča, 2011.god.
  12. ,,Tragovi na pesku’’, k.k. Petar Stokić, Bečej, pesma, 2012.god.
  13. ,,Tragovi na pesku’’, k.k. Petar Stokić, Bečej, pesma, 2013.god
  14. ,,Osmeh život krasi’’, Niš, pesma, 2013.god.
  15. ,,Najkraće priče 2012’’, Alma, Beograd, kratka priča, 2013.god.
  16. ,,Jutro nad Ozrenom’’, k.k. Sokolovo pero, Sokobanja, pesma, 2013.god.
  17. ,,Garavi sokak’’, k.k. Miroslav Mika Antić, Inđija, pesma, 2013. god.
  18. ,,Rudnička vrela’’, k.k. Momčilo Nastasijević, Gornji Milanovac, pesma, 2013.god.
  19. ,,Između dva sveta’’, udruženje Branko Miljković, Niš, pesma, 2013.god.
  20. ,,Hilandar’’, Alma, Beograd, kratka priča, 2013.god.
  21. ,,Magija’’, Niš, pesma, 2013.god.
  22. ,,Banatsko pero’’, Žitište, pesma, 2013.god.
  23. ,,Vrata ponišavlja’’, Niš, pesma, 2013.god.
  24. ,,Beležnica’’, Bor, priča, 2013.god.
  25. ,,Do zuba u vremenu’’, Mladenovac, pesma, 2014.god.
  26. ,,Kajmakčalanska 11’’, Alma, Beograd, kratka priča, 2014. god.
  27. ,,Najkraće priče 2014’’, Alma, kratka priča, Beograd, 2015. god.
  28. ,,Garavi sokak 2015’’, k.k. Miroslav Mika Antić, Inđija, pesma, 2015. god.
  29. ,,Najkraće priče 2015’’, Alma, Beograd, priča, 2015. god.
  30. ,,Izvornik 6“, k.k.21, Smederevska Palanka, pesma, 2016. god.

 

 

Psihoza zaoštrenih olovaka, Marija Muždalo

$
0
0

Kako

 

Beži iz sopstvene gluposti

Ostavi lično po strani

Slušaj knjigu

Reči sitne

Jednokratne

 

Kuvar

Uvek je bolje sutra

Čorba od mrdanja

Od kucanja

Od stisnutih usana

Od plača

Od okruglih stolova

I četvrtastih stolica

I glava

 

Zašto

Tako treba

Ne pitaj

Jer ne znaš bolje

I šta ćeš drugo

Sam ne možeš

Moraš tako

Vasilije

Me ne bi ostavljao da pišem, ne

On bi znao da ne krećem od P nego od D

Da.

Ja bih u reč pišem stavila d

Pišdem.

Pišdaću jer d volim jer volim dud

Koji volim jer je pored mene i greje onu drugu stranu našeg kreveta

Koja je često hladna, nikad mokra i premalo naseljena.

Vasilije me ne bi ostavljao da pišem, ne

On bi znao da nisam naučila velika slova

Ni mala a kamoli imena i imenice

Nisam naučila jer nisam htela

Tada nije bilo bitno

A nije ni sada.

 

Vasilije me ne bi ostavljao da pišem, ne

Jer dok pišem zarezujem oštru

Liniju života mog

Onog za jednokratnu

Upotrebu

Besnih pasa

I zlih devojčica.

 

 

Jurićemo se po oštrim uglovima tuđih sećanja

Sećiće nas na deblje i tanje šnitice

Po pola a i četvrtine

Biću besna

Jer je moja noga sada tvoja

Jer me opet tabanom dodiruješ po čelu

Jer nikada nećeš prestati da koristiš moju glavu kao tikvu

Jer ćeš uvek pljuvati zapad a veličati istok nepoznavati jug i nepostojeći sever

Jer ti uvek dobiješ bolju polovinu tela na sečenju jer je tvoj mesar sisata plavuša i uvek ti da bolju polovinu butke

Jer nije fer

Jer nisam fer

Jer je fer glupa reč

Jer je neprijstojna

Jer laže život

I njegove glupake.

 

bio-foto

 

Marija Muždalo je apsolvent na katedri za svetsku književnost, piše pesme i kratke priče, bavi se novinarstvom.

Stvarnost i druge bajke, Tihana Ledić

$
0
0

Knjiga postanka

 

u deset godina stvaranja legende

bez nekog osobito rezbarenog razloga

izmisli Bog dva nova plava kontinenta

ne rekavši o tom nikom ni riječi.

svakom ću u njegovo vrijeme – reče

i plesom odijeli dan od noći.

 

uznositoj ženskoj svijesti ponudi

raskošne vrtove Trstenog, brazilski karneval

i sobice okužene peludnom groznicom boja i riječi.

 

u prikrajcima dana

u močvari na rubu šume

dječaci su matijinim improvizacijama

preprodavali poljupce božjim ovčicama.

djevojčice im za revere kaputa zadijevahu naranče

a zimi pijahu kuhano vino.

 

uto se stropošta mali mrak

i Bog s prvim plesnim korakom pade u drijemež

dok su dječaci marleyevskim mirom

osvajali mjesečeve djevojke.

jer imahu odriješene ruke

i slobodnu volju.

 

dah im tih dana mirisaše na cimet

s preljevom od dunja.

 

nekoliko se djevojčica vrati diluvijalnom domu.

previše stresa rekoše

i odlepršaše u svojim sarijima.

 

veliki prasak učinio je svoje

i ostavio opor okus.

 

jedna zabludjela ovčica još uvijek vrtlari noću

 

 

Fantazmagorija teksta

 

Dogodilo se u hipu

proizvoljno

i isteklo kao vrijeme:

lirski glas

(svaštar, u fusnoti

recenzenta s kraja priče)

kokodače glasno

da nadglasa

upitnike izvan teksta.

 

Usnuvši tako jednom

u maloj postelji između redova

i između dviju trubadurskih bitki

geste i grimase dviju silueta

(nekadašnje svoje i jedne druge)

i još nekadašnji bidermajer ormar

i krevet

u kući letećih upitnika

u noći otvorenih prozora

i mirisa što se ližu zrakom –

odluči iskoračiti

iz nedovršene minijature teksta

u ovu drugu.

 

Sjede u svoje ime kao u čamac

poigra se pseudonimom svog autora

u vidu troskoka žabice na vodi

i udovoljavat upitnicima stade:

 

Tko si ti zapravo?

 

Ja sam Pinocchio, dječak.

 

 

Pleter

 

nema ga u sonetnom vijencu

zato je nezakopčan lančić stihova od bijeloga zlata

na mojem papiru

ta slova su filigranske perle koje se iz kožne vrećice s mojih grudi

prosipaju njegovim odbjeglim pločnicima,

 

tiho, kao kapi, i otrgnute pa otprhnute latice u igri ‘ne voli me, voli me’

dotiču tlo

 

zapliću ih u nerazmrsiv pleter iskusniji

taj tvrd i kočoperan bršljan kada bih prevodila na jezik cvijeća

taj ritam uzdisaja kada zbrajam sve što mi tijelom kaže u snu

taj baršun kada se spoje sopran i alt

limb dok se ne dogovore Dobar i Zli

 

xxx

 

ja nikad nisam bila na obali mutne rijeke

sve su bile bistre, jasne

i tako jasno vidim i njegov dječački smijeh

koji s mojim nekadašnjim pomiri pa uveže silnice koje vuku svaka svojoj strani

tu sasvim blizu nama koji smo daleko

a sve jer su dio magičnog pletera duša

 

 

Kolodvor

 

bunovna i malaksala od živopisnih snova na putu

promatram kroz prozor vlaka nesnošljivu gužvu na kolodvoru

mravinjak ljudi

crnih bijelih i žutih

 

svi nekamo gaze žure uzbuđeni od putne groznice i velikih odluka i želja

 

i ne mogu reći da su mravi niti broj

jer imaju kartu i uspinju se na neke fantastične vlakove kojima ima da započne njihova jedinstvena priča

u skafanderima nade i kapama koje pokrivaju njihovu tugu, i vjeru, od mrzline

 

i na nekom oštrom meni neuhvatljivom engleskom koji sam sebe guta

ja razaznajem samo da kondukter viče: China, China

znači već je prijeđena granica i sada transmandžurija otkriva svoja nepregledna njedra

 

kolega iz kupea mi govori kako mogu ako sam ostala bez novca –

sići

i lokalcima neko vrijeme, mjesec-dva, u školi predavati smijeh pa nastaviti

plaćaju ga suhim zlatom

čak nije potrebno puno –

naša ih egzotična ljepota spontano nasmijava

 

meni fali i smijeha i osmijeha, kažem,

nakon onog transsibirskog ganuća

netko drugi sigurno zna za taj dragocjen podatak i sigurno je sišao tu, na kolodvoru negdje u kini

 

i sama sam se smijala na početku putovanja

i ovu granicu nisam smjela prijeći –

za daleki istok nemam hrabrosti sama

i vraćam se kući

na zagrebački glavni

ondje je početak i kraj svim mojim osmjesima

 

nijedan kolodvor ne smije biti prazan

 

 

Stablo

 

sa suludom nježnošću i marom

trideset i dva puta ću prožvakati hrskavicu svoje boli

ostat će srčika koju ću progutati (jer ima ljepote i u boli)

a ostatak baciti da ga pomete ulični čistač

 

srčika će roditi čist mlad jedan osjećaj

koji će zalijevati duša svojom svetom vodicom

i izrast će baobab male vile koja stanuje duboko u meni

a ja ću se s njima stopiti

 

tisućama godina živjet ćemo i rasti

pa kad nam se približiš i naužiš se ploda

malo odspavaš u udubini stabla

lišće će šaputati:

“zagrli me jako, jako”

 

jer meni si i ti besmrtan, ljubavi,

u živopisnoj stvarnosti koja posve nalikuje

ovoj i drugim bajkama

 

 

11846624_10153539510414803_2727771348763267615_n

Tihana Ledić, rođena u Derventi 1980. godine. Poeziju piše, čita, objavljuje (na nekoliko portala, također i pod pseudonimom), polagano i bez žurbe, duži niz godina. Živi i radi u Zagrebu.


Poezija, Olivera Cikuša

$
0
0

F41

 

Ime mi je  Dominik.

Dominik Majer.

Ali to uopšte nije važno s obzirom da zaista želim

da  se zovem  nekako drugačije.

I da sam neko drugi. Bilo ko.

Međutim, tako je to sa željama.

Moje želje, eto one su vrlo dobre!

Fine, ali neplodne.

Šteta!

Š t e t a!

 

Državljanin sam Nemačke,

Poreklom Francuz.

Urednik sam jednih novina.Bivši.

Dakle novinar.

Bio.

Ja …

Osim toga, ja sam suprug i otac čovek, homo sapiens,

predstavnik ljudske vrste, kako hoćete!

Ali, to ništa nije važno iz prostog razloga što sam klinički lud!

 

Tako je!

LUD SAM!

Tako piše!

Video sam lično izveštaj lekara specijaliste.

F 24. Indukovani poremećaj sa sumanutošću.

F 41 .Anksioznost sa primesama depresije,

panični napadi, derealizacija i depersonalizacija.

 

No, gospodo za Vas imam samo jedno pitanje.

Samo Jedno!

Da li ste čuli nešto o Inge, Inge Barč?

Osim pesme.

I članka o njoj objavljenog u mojim novinama.

Koji sam JA izmenio pa, odobrio.

Ne? N E?

 

Pa d-o-bro.

D o b r o!

 

Onda opozovite ljude u belom,

Recite mome sinu da ne arči novce na lekare.

Bojim se da  za mene leka nema.

 

U Kinu

 

I

Trebalo je da naslutim to

dok sam mrvio kroasan

po tepihu kancelarije na pauzi za doručak.

Ili dok sam razgovarao s poslovnim partnerom

koji je zapravo jedan užsavajuće naporan tip.

A on je stalno ponavljao tu jednu stilsku rugobu “Nemaš brige”

a moja najveća briga bila je

da li će draga otići.

Kuda? Pa, kuda odlaze takve žene ?

II

Treba reći nešto malo o našem životu.

A tek potom na stvar!

Naš život je umeo da bude  vrlo lep.

Naročito onim danima kada nismo jeli plastični sir.

Da kuva, ta pomisao bi kod nje  izazivala jezu  i u najboljim danima.

I da smrdi na  prženje luka i mesa i koječega, a-a!

Jednostavno bismo poručivali  uvek isto iz obližnjeg restorana

A ako ne, pravio bih nam sendviče s plastičnim sirom.

I to je bilo sasvim lepo.

Volela je sendviče.

I činilo se da  voli mene.

I naš život, činilo se da je sasvim okej

naročito npr. onih dana kada je draga odlučila da kupimo štene .

Jednom nas je komšija sa petog zaustavio

i rekao nam da to malo čudovište po imenu Sumnja

treba išutirati i da je nepodnošljivo.

A ona je samo provirila iza moga ramena

dok je Sumnja režala na suseda i rekla:

„Gospodine,  Vi ste jedan običan varvarin.“.

Sutradan je i sama odlučila da bi  Sumnju

ipak trebalo išutirati napolje,

pa smo tako i učinili.

III

Draga je cupkala u mestu , nervozna,

,,Da li ti imaš kuću?”, pitala je.

Bilo mi je neverovatno teško

da joj pružim  odgovor na to pitanje

jer otkad sam sa njom ja nemam svoju kuću

nego stalno neke nove kuće,

ali  imam nju i to je sada bilo mnogo važnije.

,,Mora da se pođe što pre! Mora!’’, ponavljala je

i verovao sam da je stvari već natrpala u  kofer

i zamišljao  taj ogromni teret  iza nje, iza vrata, na meni, u meni, svuda

dok sam čekao da lekovi umire njen nomadski duh

i njenu potrebu da neprestano

preispituje i preispisuje sopstvenu biografiju.

A ja baš nisam voleo lekove.

Ali sam dragu baš mnogo voleo

Rečeno mi je da je to za njeno dobro  i da tako mora biti,

da se ne može tek tako otići na Kubu ili na Bali,

da je prosto odvedem  u Vrnjačku banju

ili gde bilo .

IV

A baš u to vreme

često bi nam navraćao jedan rođak

s kojim je ona lepo pričala o rezervatu za pande

i posle svake rečenice je ponavljala ,,O kako je to tužno”

jer je znala da ovaj dolazi jer ga je žena ostavila i udala se za Kineza,

vlasnika kineskog butika i otišla u Kinu.

I kad bi  otišao  taj moj rođak ona bi kasnije cele noći govorila

,,Vidiš kako se može otići  čak u Kinu”,

Rekla je to i njemu i on se složio  da se može otići bilo gde na svetu,

a izgleda  naročito   u Kinu.

Pitala  me je  posle gde je Srba,moj rođak, nema ga odavno.

,,Našao je  devojku”,

Nisam se usudio da  kažem da je Srbina nova devojka

prodavačica iz kineskog butika onog Kineza koji je odveo Srbinu ženu u Kinu

i da su  Srba i njegova devojka takođe otputovali na istok.

Izgleda da se može otići bilo gde na svetu, a naročito u Kinu.

Bio sam stvarno zadovoljan što ne posećujemo te kineske butike.

V

A sada, pošto draga nije tu, ne mogu da joj kažem da su se Srba i Ana,

njegova bivša žena, vratili zajedno iz Kine shvativši da su pogrešili.

Doneli su samo mnoštvo suvenira.

I Ana je  trudna. A savim je mogućno da će roditi Kinešče.

Svi su se vratili.

Samo je ona otišla, ali

ne znam gde jer se izgleda može otići bilo gde na svetu,

a naročito u Kinu.

 

Lir

 

Meni je bilo sedamnaest,

njemu dvadeset dve, a tebi pedeset  tri.

Bila sam učenica, on je bio student, a ti si bio direktor  jednog preduzeća.

On je bio onaj tip osobe koja jako voli da bude u centru pažnje

i pritom misli da je to društveno korisno.

A ja sam bila u centru svačije pažnje, osim njegove.

Ti si bio pun pažnje

Ali nisi bio kul.

U našem domu se čitao Šekspir,

na engleskom,

opijao se jedan rodjak svake nedelje za našim kuhinjskim stolom.

Kupovala se Politika

i niko nije psovao

baš glasno.

U njegovom domu  se odlučivalo o njegovoj budućnosti.

U tvojoj glavi  je pucalo.

Ja sam se primila na Marakeš tih dana,

čitala drugu generaciju francuskih simbolista,

ti si me baš tada pitao u koga sam zaljubljena

i kad sam ti odgovorila

samo si slegao ramenima i rekao :

„Znam mu  ćaleta, uvek je bio štreber.“

Meni je bila dvadeset  jedna, njemu dvadeset  šest, tebi pedeset  sedam.

Ja sam imala i druge senzacije u životu,

ali ni jedna nije trajala duže od nedelju dana.

On je imao diplomu  nekog prominentnog fakulteta.

Ti si imao  F42.2. i poslovni fijasko.

Više nismo kupovali novine.

Čudio si se kako ja , sa svojom pameću,

jer nisam glupa,

ne vidim da sam slepa.

Ali si se čudio tiho

i u sebi.

I kad šala ne uspe,

govorio si mi da budem strpljiva i uporna.

Pa ja i  jesam strpljiva i uporna,

čitala sam “Rat i mir” kad mi je bilo deset.

Njemu je bilo petnaest. A tebi četrdeset šest.

Ja sam imala glaukom.

On je bio vrlo usamljen.

A ti si putovao po  Turskoj.

Neko me je pitao pred tobom

da li sam zaljubljena

ja sam odgovorila

da je to tajna.

Ti si slegao ramenima i sutradan mi doneo

knjigu “Obuka i odgoj pasa”.

Ja sam imala štene.

On je imao pubertet.

A ti si se razvodio.

Hladnoća  je postala deo tvoje svakodnevne toalete.

I više nije bilo stiha kojim bih mogla da ti priđem.

Meni je bilo dvadeset  četiri, njemu  dvadeset  devet ,  tebi šezdeset.

Ja sam imala diplomu jednog prominentnog fakulteta,

on nije imao nikog.

A ti si imao tumor.

Tužno.

I ludo.

Pratila sam njegov   društveni uzlet

Predstavljao se kao mlad čovek, liderskih sposobnosti.

Bio je u centru pažnje, i mislio je da je to društveno korisno.

Meni je bilo trideset dve, njemu trideset sedam, tebi šezdest osam.

Ja sam imala njegovo dete,

On je imao brakorazvodnu parnicu

ti si imao veliki kapital

i unuka.

Ostajala sam budna do kasno

on, ne znam da li je  i s kime je spavao,

t i i dete biste zaspali vrlo rano.

U našem domu se čitao Šekspir

na engleskom,

kupovala se Politika

i Politikin zabavnik.

U njegovom domu se odlučivalo o našoj budućnosti.

U tvojoj glavi je iščezavalo.

Ipak, čudio si se kako on sa svojom pameću,

jer nije glup

može da bude toliko slep.

Čudio si se glasno

i pred svima.

Naposletku samo si slegao ramenima i dao mi

dve karte za Madrid

i rekao da dete treba da vidi Prado

što pre.

 

Meni je bilo šezdeset osam, detetu tri, a njemu  trideset sedam.

Ja nisam imao ćerku, dete nije imalo majku, on nije imao ženu.

Došao je jedne večeri u naš dom

slegao ramenima i kroz suze rekao

“Poginula u Madridu.”.

 

Meni je bilo sedamdeset pet, detetu deset,  njemu četrdeset četiri.

Kada su želeli da rade nešto

tužno i ludo

starac, dečak i sredovečni čovek

čitali bi   Kralja Lira

na engleskom.

 

Meni je bilo deset, dedi sedamdeset pet , tati četrdeset četiri,

tebe nije bilo.

Stalno su mi ponavljali da budem uporan

i strpljiv , da čitam “Rat i mir”

a ja sam čitao tvoje beleške na marginama

te knjige koju niko nije otvarao tridesetak godina.

Čudio sam se kako njih dvojica

sa svojom pameću

jer nisu glupi

ne vide koliko su slepi.

Tužno

i ludo.

 

 

11831692_1480545195592729_160517090753200717_n

 

Olivera Cikuša, rođena 15.10.1992. u Sremskoj Mitrovici. Živi u Novom Sadu. Studentkinja IV godine komparativne književnosti.

JEŽENJE, Bartul Vuksan-Ćusa

$
0
0

Treba znati
Kako pokloni dolaze
Samo kad caruje
Potrebitost.

Koža je ista
Dok mnoštvo razloga
Na njoj
Različito titra.

Ispred svetosti konteksta
Trebaš kidati maramice
Ako želiš
Da se poistovjetimo.

 

Untitled

 

O autoru:

Bartul Vuksan-Ćusa rođen je u Zadru 1997. godine. Živi u Benkovcu gdje završava opću gimnaziju. Trenutno je student politologije u Zagrebu. Piše tek par mjeseci, točnije, otkad je pročitao roman Demian Hermana Hessea. Njegove pjesme su objavljene u časopisu Kvaka, te na portalima Kritična Masa, Strane i Metafora.

Поезија, Жељана Вуканац

$
0
0

Летња импресија

 

Ходамо у свебојном

бестелесном светлу

кроз високу жуту

и зелену траву.

 

Видимо своје дуге

ноге  и зелене скакавце

како узнемирени

таласањем и струјањем

одскачу у страну.

 

Поред листопадних шума

и поља недораслог кукуруза

замиче црвено сунце и гори небо

у љубичасто, наранџасто и све бојасто

какво само небо може бити

увек само тад кад умире.

 

Смели смо на све

али остајемо насмејани

у пламеној трави,

наслућујемо

да ми замичемо

очарани бестелесним

светлом у светлим очима.

 

Мирише трава и земља

на воду и сунце,

на ваздух у крилима буба.

 

 

Надрастање

 

 

Последица је да се будим у пет ујутру

после пет спавања;

убрзава ми се метаболизам,

мења запремина

из округле главе на ваљкастом телу

у пирамиду на правоугаонику.

Немарно обликујем нове рупе на кожи

и позли ми од страха што то могу.

Ја, ултимативни планер, нотес и агенда

изврћем дане и у недељу живим план за уторак

јер сам појела један сат,

даровала га оном паралелном времену

у ком мерим и рачунам за тебе.

 

И тако моји дани све мање личе на мене

и уместо да фиксирам повежем и заплачем

једном за свагда

слушам како пуцају твоје кости

и покушавам да не сметам твом расту.

 

Покушавам да склоним руке

испод твојих мишки и пустим те

да мало ходаш, паднеш па проходаш;

јер кад бих ти рекла да бих попила

твоје тужне погледе, стегнуте усне

и спровела у дело све твоје планове за бекство,

добила бих одговор да већ имаш мајку.

 

 

Миграције

 

 

Згазила сам патике

и претворила их у папуче

јер дуг је пут преко пустиње

у којој су остале кости наших рођака

а и моја стопала више нису моја

сада су стопала оног предратног дебелог Ријада

који нигде није ишао пешке

и оне мршаве Азре

која никада није носила обућу

 

Крећем се у безобличном телу

од хиљаду очију

које већ хиљаду дана

у синхронизованим трептајима

пресеца стварност.

 

Моја стопала су сада

хиљадама километара удаљена

од стопала мога мртвога деде

рањава и отекла

од даљина које у себи чувају

простиру се испред мене

и држе за ноге као за чивилуке.

Могу ли ме она однети до северне тундре у леду

да се у њој угасе запаљене куће у очима?

 

Ако сам бесповратно изгубила

облик свога тела у облаку млатарајућих костију

замислићу да лежим у кожи ирваса

сушим његово месо на ветру

и певам уз титраје северне светлости.

 

 

Човек у бројевима

 

 

Чини ми се да је лако обући

одело од облака, од ваздуха

или га само ставити уместо себе —

нека виси на офингеру,

нека се пружа преко наслона столице,

ноге да се вуку савладане по поду.

Некад је довољно испунити ваздух мирисом

и ишчезнути који секунд после.

Капљице ће се обртати,

формирати фигуру

и не више тако округле

падати на предмете под собом.

Простирући се

оне праве нову геометрију;

као тачке са бројевима

потребно их је спојити

како би се одстварила фигура човека

који би требало да је присутан.

Од ствари га направити,

опет,

по својој мери овај пут;

да никако не штрчи по ивицама,

омета видик

и руши људе приликом хода.

 

У колико речи о недостајању?

тужна песма птица

клишеи

формуле

озакоњена

оканоњена места говора.

 

 

Када плету роботи

 

 

Често

алудирам и аплаудирам

рукама које служе за загрљај

тиме правим вртоглав раскорак

од особе која јесам

и заиграна метафорама се уплићем

у густо ткање мисли о теби

сувише често се држим  роботски

да бих ти предала своја топлотна струјања

и силим те да ме одгонеташ

да рентгенским погледом допреш

испод металне легуре где нема размака између нас

најчешће говорим

оно што бих исмевала сваком приликом

у којој не стојим пред тобом

 

Желим да знаш

да тражим тон

да нежност у мени изађе

кроз речи којима ћемо се пољубити

невезано за слојеве зиме

да видиш мало коже

и скривене токове дрхтаве крви

пре него што се уплетени

у металне нити опет удаљимо.

 

Untitled11

 

Жељана Вуканац, рођена 22.9.1990. у Задру, живи у Београду, студира српску  књижевност и у већини животних ситуација постоји као књижевни јунак.

Samrt time, Frane Marčelić

$
0
0

*

pssst… ima živih u potpisima! lonci prazni u kuhinji, to smo samo mi. oči su skoro otplutale u miris smole kao zgusnuto razvučeno dostojajnstvo u mrtvačkoj kasi. kuha se, kuha se godinama. mirisi kroz paru, para kroz vrijeme, mjenjaju se lokacije, lovišta prošivena u vunenu deku na ramenima, remen.

*

šahisti su rasisti, da pijune mogu pomicati unazad bili bi nepobjedivi. tko otapa riječi, rastaljuje figure na kvadrate u svjetlo i sjenu.

*

šestar je množina. središte je fiksirano i samo još preostaje napustiti odgovornost. crtam kao američki predsjednik iako i ja ponekad pomislim Silba ili sjena na francuskom.

*

ako je zemlja ravna, zašto je dijete nevino. ono je isplivalo ravno iz pjege mjeseca.

*

armirani bog sjedi, zakon nitko ne krši. puna ura vrijeme je mirovanja a sve grešno nemušto prolazi. mirišu crepovi i dim dimnjaka će se usukati u slobodi kada se voajerski otopiš.

*

objavljena snimka tuniškog ubojice kako s kalašnikovom trči po plaži kao Camus ili Gulin kroz majku i sunce.

*

šturi otok plače na sprovodu u grobu što sebi kopa i šapće: antikristi čitaju bibliju, kršćani umiru.

*

tko spaja razlomljene misli rađa nerazumljivost iz čijih pregiba isplovljavaju pijani pirati. moraš li razmrviti ljubav kao mrvice kruha.

*

teatralnost nije lažna kao osjećaj pripadnosti. kontekst je početak: u omjeru broja činovnika i ukupne količine savjesti moguće je izmjeriti gustoću mrtvih.

*

za vlagu se zaljubi prašina, po dnu mora varira Levant. hrvati povraćaju herbarij busine i viču sekundarne doskočice. kolovoz iz principa ulazi u pore, iz tijela izlazi bijeli eskapist. horor me prene i izgubim misao kao da me nema.

*

jednom se tako zapalilo ulje dok smo pržili krumpire. na dugom otoku u uvali kamenje bilo je oblo, ako te ne probudim bio je rat.

*

neke pojedinosti zlostavljaš jer nisi siguran kamo s njima i sada hrčeš abadese duge sijede kose kao hor frojdovog čistilišta. imaš fleku ispod oka i zbog nje misle da si opasan. gustog češlja nemaš. ni danas se ne možeš sjetiti kraja.

 

Untitled22

 

Frane Marčelić (1983.) živi i radi u Preku na otoku Ugljanu. Dosad je objavio nekoliko pjesama za „Kultipraktik“, „Zarez“, „Agon“ i „Kritičnu masu“. Svira u post-punk bendu „Lice mista“.

TRAG U VREMENU – Miljan Ristić

$
0
0

Ne postoji sutra, ne postoji juče
postoji samo ovaj trenutak sada
a i on je već postao prošlost,
čim sam završio ovaj stih,
i stavio zarez iza slova h,
i sada više ništa ne postoji…
Nismo svesni kako sve brzo prolazi
kako odlazi u nepovrat
danas smo mladi i zdravi,
sutra stari i bolesni,
prekosutra mrtvi i hladni…
jedu nas crvi…
I kao da nas nikad nije ni bilo, život ide dalje.
Zemlja se okreće oko Sunca. Sunce izlazi i zalazi.
Deca se rađaju. Ljudi stare i umiru.
A mi i dalje trošimo svoje vreme na besmislice i gluposti
zaboravljamo zašto smo ovde
i činjenicu da sve isuviše kratko traje.
Povređujemo one koji nas najviše vole
jedino njih i možemo,
ljubav je najveći apsurd koji je smislio čovek
a sadista se krije u svakom od nas,
lažemo i sebe i druge,
tražimo krivce i opravdanja za svoje neuspehe
surovu istinu guramo pod persijski tepih
kupljen u nekim drugim srećnim vremenima
ali sve je to nebitno
zaborav sve to brzo prekrije
sve se zaboravi i sve prođe,
samo je potrebno vreme
koje je iovako relativna stvar…
Nama drugačijima jedino ostaje da pišemo
to je trijumf nad prolaznošću ljudskog postojanja
tako se trenuci pretvaraju u večnost
ostaje trag u vremenu
ako vreme kao dimenzija uopšte i postoji
i pod uslovom da nekad, neko, negde
to i pročita…

 

16111390_1418009418209575_1102067906_n 

 

Miljan Ristić rođen je 3. 11. 1974. godine u Negotinu. Živi i stvara u Negotinu. Do sada je objavio četiri knjige postmodernih priča: Uvertira (2001), DemoNkratija (2004), Nitogen (2013) i Vizije (2015) kao i knjigu dečje poezije Extra nemirci (2009) koju je posvetio svojim sinovima. Piše prozu, poeziju, aforizme. Takođe, piše i recenzije muzičkih albuma, knjiga i filmova.

Njegovi literarni radovi objavljivani su u više književnih listova, publikacija, fanzina, kao i web magazinima, blogovima, portalima, a pojedini tekstovi prevođeni su na svetske jezike. U internet svetu poznat je kao eXperiment.  Pod tim pseudonimom stvara na svom blogu exxxperiment.net. U martu 2016. godine izabran je za urednika BUKTINJE – časopisa za književnost, umetnost i kulturu.

Viewing all 216 articles
Browse latest View live