Ruke su bele nezaštićene čaplje
znam
jednom mi neće trebati
sav taj teret nepročitanih knjiga
već samo lakoća onoga
što mogu poneti sa sobom
novčanik
fotografije
možda češalj
biće sasvim dovoljni
prezirem sažaljenje
pokaži mi bar jednog
ko je video suze u mojim očima
bio sam mlad
kada sam se uspavao
u prvom redu bioskopa
lisicama privezan
za sedište
a sada u iznajmljenom stanu
puštam da stvarnost
protiče mimo mene
ne želim da posedujem
ništa osim sopstvenih snova
ako sam ja
reci mi
sada
Plavetnilo iznad prozora
nikada ti neće biti
tako teško
kao kada shvatiš da više
ne razumeš sopstvene
zvučnike
nema sumnje
male će bore oko očiju
postati punoletne
pre nego saznamo
ko su nam pravi prijatelji
ne umem da
predvidim budućnost
gigantska slova neona
u američkoj pustinji
već sam trampio
za balkanski stereotip
možda sam pogrešio
ali neko će već shvatiti
ludilo sa kojim se borim
uvek kupujem
najskuplje cipele
pravaobuća mora
da bude drska
i hipnotiše pogled
nema velikih dela
bez velikih detalja
bez finoće
koja se ne može
oponašati
umetnost je toplo
mesto za življenje
manekeni
su najtužnije žene
Odlučio sam da ne dođem
Ne želim da ležim
U gomili ljudi
I budem još jedan na peškiru
Odlučio sam da prošetam
krovovima
i popnem se na stakleno brdo
uredan život
već sam zamenio
psihodeličnim ekranima
brektanjem remorkera
u kišnim lukama
pričama u koje samo ja verujem
odlučio sam da ne dođem
na sopstvenu sahranu
i ta odluka je neopoziva
Bilo je lako zapaliti sneg
ljubilismo se
na hladnom vazduhu
modrih usana
promrzlih prstiju
zaneseni kao deca
drhtali
kao psi na kiši
i to je bilo dovoljno
bilo je lako
zapaliti sneg
deliti ljubav
slučajnim prolaznicima
u čekaonici
na kraju evrope
ljubili smo se
divljački
menjali
krv za krv
meso za meso
vatru za vatru
seti se šta sam ti govorio
jedan život
jedna ljubav
jedan blesak mišica
seti se
bilo je uzbudljivo
bežati u svoju noć
čuvati kišu u snovima
roditi se tamo gde ne pripadaš
Božanski buketi
Bili smo
Upravo venčani i upravo pijani
Zaneseni mladošću
Obuzeti strašću
A sada
Samo pokušavam
da se ponovo zaljubim u tebe
prati me
ako ti treba društvo
napraviću
kolač od osveštanog žita
u njemu će spavati naša deca
i deca njihove dece
sinoć sam sanjao
da stojim na raskrsnici
nadirala je oluja
slova su ispadala iz knjige
koju sam držao u rukama
bio je to znak
o kome sam dugo razmišljao
nešto se desilo s nama
i našim osećanjima
ne mi sedimo
i gledamo u krovove
sećanja postanu dovoljna
tek kad prošlost
nadvlada budućnost
Pismo
Poslao sam joj sneg
Ali ga nije primila.
Crveno i crno
Vernost ostavi psima
A pohlepu ljudima
poštedi me banalnosti
kao što su starenje i smrt
zavist
taštinu
i mržnju
takođe ostavi ljudima
dodiri su jedino
što nam je preostalo
pokušaj da čuješ
šapat svilenog šala
škripu najlonskih čarapa
crveno i crno
u kazinu ljubavi
Slušajući svu tu tugu
slušajući svu tu tugu
udaljujem se korak po korak
i čini mi se da nije važno
šta sam do sada radio
i čini mi se da nije važno
šta me još uvek čeka
i čini mi se da se neću bojati
dok mrak bude nadirao
i čini mi se da ću mirno otići
zahvaljujući ovim pesmama
Zvonko Karanović