DO PJESME
Od mene ima mjesečev prah
do neba,
i svako ko čuje dubina zvuk
i ko ih treba,
umjesto riječi nek ima smiraj,
umjesto usne cvijet.
Od moje tuge daljina ima
ljepotu smrti što puči,
a kada pogledom prodire
misao što muči,
utrti trag davno danog
podmuklo spava.
I dira neznan rime labuđe pjesme,
otkose grešne i pitkost česme.
Od mene ima čitav život do pjesme.
OVOVREMENOST
Nesaglediva orkestracija
odlomaka u govoru
o prevaziđenim potragama,
vere, požude,
života u smrti,
puta bez povratka,
imenuje eru
nagle i nage
protivuprirodne,
protivurečne,
bezumne i stidne
golotinje ljudske,
bez mira sa Bogom
i bez mira u sebi.
NEMINOVNOST
I sloboda ima svoju nužnost
satkanu od zastava bitki
sa sobom,
pa raširenih krila
u nerazrešivoj potrazi,
stvara odraz
neminovnosti voljenja
zatečene pred
sopstvenim nepregledom.
PRAMUDROST
Venac mudrosti
u pogledu punom poruke,
isijava mir
dozvan proživljenom sudbinom,
tkačem neumitnim,
i velikodušno se daje
bez ustezanja
i bez opreza
izrastajući tako
do pramudrosti
OSTVAREN SAN
Pogledom u sazvežđe
zazvoni duša,
a zatečena misao se otkriva
drhtajem struna
u nerazmrsivom klupku
redosleda reči i osećanja
i nemilicom nemuštom
vezan za sudbinu zvezda
ostvaruje se san
sakrivan od sebe.
Vesna Kovačević Sokolović