Devojka sa šibicama
Crvenokose sa oblinama
Retko se pojavljuju
I onda ljudi kažu, “U, jeeee!”
Jedna takva, stavila je audio-kasetu
sa kompozicijom Bolero
U portabl kasetofon
Jedne prolećne večeri,
Kada pupoljak mali
Zbija šale sa tvojim pupkom,
Pupkom sveta.
Ispod indigo-plavog neba
Pojavljuješ se i ti,
Devojka sa šibicama
Na reci, pališ im vrhove.
Sve želje staju u jedan potez rukom,
Kada ih bacaš i one zuje dok padaju u reku,
Te šibice sa crvenim vrhom,
Koje pratiš pogledom
Kako nestaju.
Aplauz hedonista…
Divlje mačke se smeju
I sve je blistavo i bolno
Kao miris procvetalog drveta,
U proleće,
Noću, pored reke.
Na brdu,
Čovek sa bradom i šeširom
U škripavoj naslonjači
Dovršava svoje pivo i čisti pušku.
Posmatra tu sliku.
Pored njega kuče,
Liže tanjir sa ostacima hrane.
Kreću ka ljudima,
Ne čuje se ni nameštanje zrna
Ni bat koraka
Ni pucnjevi
Ni razbežani ljudi
Sve odnosi vetar.
Samo se sada
Šumski insekti čuju u divljini,
I Bolero na brdu.
Mali papirnati avioni
Svi ti tragovi biciklističkih guma
U mislima se zbrajaju bez reči,
Nagoveštaj svežih aprilskih dana.
Pokrenut vizuelnim umetnostima
Okrećem pedale u toplo predveče,
Pamtim sve što vidim, kao na filmu,
Njen nežni vrat boje neotvorenog lešnika
Dok upijam mirise predgrađa
Shvatam, dok me zapljuskuju sećanja
Da nikad nisam osetio njen miris,
Miris knjiga, ludosti, nežnosti
U svim tim čistim krevetima
Razbacanih po gradovima njenih snova.
Čekam proleće da nas povede,
Mali papirnati avioni sa porukama
Poleću sa beležnice
Bacaju ih njene ruke išarane olovkama.
Mostovi
Toliko mnogo puteva, Alisa
I da znaš koji je pravi
Da li bi bilo zanimljivo
Koračati po svim ostalim
I na kraju ću masterirati
Da li je ovo istina ili
Podsetnik koji treba spaliti
Kao skrivenu tajnu, nedosanjanu
Obradovati bliska srca time, to bi bilo plemenito
Kaže Alisa, dok crta mostove te
U njenim mislima oni oživljavaju
Njen duh je u vrhu bele šibice
Sa druge strane mosta
Nova ushićenja za tebe i mene
Jer ja sam ljubičasta vatra, njen vodič
I lako hodamo preko
Jer strašno je ne znati
O čemu je ovaj svet
Gledati dobre prijatelje kako vrište, oslobodi me
Ljudi na ulici, subota uveče, most gori, hajdemo na njemu plesati.
Opiranje
Upoznaj me kada sam svež
I kada nema zadrške među nama.
Dopusti mi da dodirnem
Peskovito dno tvojih očiju,
Kada si iskreno radosna,
Dok se opiremo svakodnevici.
Pijemo kafe, pijemo ih nekoliko
Razbićemo šoljice! Nećemo, kažeš mi,
Saplićući se o sitne laži.
Prihvati me
Kada sam ogoljen i nesputan,
Kada počinjem,
A tvojih su pet toplih prstiju na mom vratu,
Sve što imam.
Dok ne počnemo suviše da biramo,
I dok prava ljubav ne počne da se gleda u ogledalu.
Prihvati me dok crtam strip.
Dok su kafa, tacna i piksla na stolu
I ti u krevetu,
Dok me posmatraš, tako, u neko prolećno prepodne,
Samo još jedan crno-beli crtež…
Amaterski crtež,
Zaljubljenih.
Velika tema
Megi je bila
Boje opijene sreće mladosti
O kojoj mogu da kažem sve
Ako me dodirneš toplim prstima
Sećanja nekih trgova
Zujanje kasete u kolima
Koja mi odmotava reči sa jezika
Jutro na prozoru
Osvetljava okačena sećanja na zidu.
Pitam se jesu li stvarna…
Uz ritam, ti ba bam hej hej…
Koji mi smeta da napišem roman
O nekoj velikoj temi…
O nekoj velikoj temi o tebi i meni.
Dalibor Čerškov, 1982., Niš. Fotograf. Piše pesme i kratke priče. Završio studije na GAF-u u Nišu. Prva zbirka poezije je u pripremi.
Instagram: https://www.instagram.com/daliborixx/