Čistoća
1
Ima puno razloga zašto moja samoća nije korozivna
Temeljita je ona teza kako je to riječi radi, radi riječi
Ona nigdje ne utiskuje svoje obline kao u riječi
Ona nigdje ne prebacuje krivnje kao u riječi
Između nas je ostao još jedan zalogaj
Po mjeri naše unutarnje gladi za čistoćom
Nigdje nije tako higijenski kao između
Mene i riječi
2
Tih dana imala je puno lica jer voljela je nositi čisto
Prala bi ih svake večeri namakala i iskuhavala
Kako bi izašao vonj ubijenih prepelica i močvara
Pokošena trava još bi se osjetila ponekad
Na licu koje je nosila utorkom
3
Skidanje šminke ritual je poput guljenja oraha
Čisto toplo meso i stisnute oči pričekat će te iznutra
Ali danas pod mekom drugom kožom tvoje nesigurno sjeme skriveno je
jer počela je tek zima i treba izdržati nasrtaje gladnih ptica
Do vremena kada ćeš se meko posaditi u polja
I proklijati s lukom
Fragmenti iz magle
I Ljeto
Prebireš djetinjstvo kroz prste
biciklom vukao te brat na starim rolama
kada si poderala oba koljena
To ljeto preskočili ste vrijeme
skačući u hladnu Kupu
(dok nije
na koncu
odnijela i nesmotrenost)
Uskoro će svanuti
i tvoje buđenje bit će
s koljenima u šljunku
Poderano do kosti
II Jesen
Bacite svoje oči
mrakovi listopada ovdje su
pod noktima je ostalo puno lišća i mraza
(Uvijek smo voljeli čaj od šipka
njegova poniznost dovodila je okus bliskosti
otvarajući nam šume
kojima smo trčali)
miris kupke od šipka
koji nas je tješio
jesenima
i tvoja duga nakošena šutnja
na koju sam se naslonila
čekajući jutro
prekrili su nas napravivši humus
na kojem ćemo uzgojiti proljeće
***
Nema te apsolutnosti koja te može zadržati večeras
unutar granica tebe
miriše jesen i susjeda kaže da skupiš smokve s prozora
kako ne bi propale neubrane
možda je ostao koji smijeh u njima
dvoje glasne djece koja su jela zemlju jutros
ovdje ne nosimo vodu u očima
zaigrani su nam dani i ne mislimo na umiranje
ovdje smokve rastu slobodno i susjedi ih dijele
ovdje mir protječe i preplavljuje obale
Sreća je neubrana
i ponegdje raste u nepokošenoj travi
Smiju li se ondje kao i mi
Vole li isto, misle li na svoju neubranu sreću
Ima li voće isti miris čekanja
Je li i tamo
tvoja jesen blizu
a nikoga nema da ubere smokve
Čovjek-pjesma
Toplo je pod njegovim vjeđama
Ispod potreba, straha i sumnje u sebe
Množe se mahovine, termiti i buhe
što skaču po trepavicama
Danju se više nitko ne smije
ne pokušava niti on rastezati usta
Sinoć ga je poplavila starost i prsti puni su vlage
Kako je zaspao pokriven lišćem
uzgojio je gljive
Njegove misli hranjiv su humus
pa probijaju iz njega klobuci
pečurki vrganja puhara
Vlažna je jesen
ali ne previše
da se razmnoži po cijeloj šumi
Anatomija sjećanja
01:15 h
Presvuci se u strukturu vode
izbjegni nalet buke i ponesi šešir kad ideš van
(znam da ne voliš kišobrane a najavljuju
tjedan dana grmljavinskih oborina)
kažu da se srušilo more danas na cestu
izvitoperilo stabla naslagalo na njih našminkana lica
pomislih: božić je došao stvarno ranije
i festival ludosti se nastavlja i ponavlja
crvena usta žvakala su svoje oči
nježnost je visila najhrabrije-s jablana u ulici
okrenuta naopačke, zapela je dugim nogama u granju
brzina spasa bila je neupitna
vatrogasci su skinuli: poniženu nju
i tri mačke neugodne susjede
s kojom sam se jučer svađala
oko vezanja bicikla
za ogradu
01:25 h
Niti san me neće
lažem se pravomoćno-u borbi protiv umora
sve argumente stavljam elokventno:
ostalo mi je još nekoliko riječi i ne mogu pustiti da zapnu u prstima
Preumorna sam da se sjećam: tvoje kose mirisa i koju boju si volio
Lažem se- argumentirano:
Meni zapravo ništa na ovom prolaznom mjestu ne treba
( ni duhan ni konjak ni joint ni ljubav)
Nije me ni strah
Veličina mog iskustva prerasta ovakve dječje aluzije
Ipak su meni neke godine u zubima
Sve je smiješno i teško u isto vrijeme:
Tvoje lice kojeg se ne sjećam- mogu se zakleti
da znam točno
kako si me gledao
Tvoj dah u mom uhu
Srne koje istrčavaju pod auto i ne podižu se više
Bijeli zečevi koje nalazim ujutro pred vratima
/oni bježe od smrti i skidaju svoje krzno
kada ulaze u toalet/
da brat nije došao i pitao:
kakvi su ovo zečevi
možda bih sjedila u drugoj pjesmi
lakše se lagala
možda bih bila mekanija i lakše spavala
daleko od jestivih vrana
što kljucaju jutrom jetru
i ostavljaju me samu
01: 43 h
Kada boli, pravim se da nisam doma.
Navlačim ružne zastore, otvaram mrak,
bilježim samo izdisaje.
Netko će reći: nije zdravo tako se nositi s problemima.
treba ih prvo prokuhati dobro, paziti da se meso odvoji od
kosti. Servirati: uvijek hladno.
/Prebrzo ogladnim.
Nisam strpljiva.
Ne znam kuhati./
Kada boli, odugovlačim lijeganje, nadajući se da će me san
nokautirati.
Da ću pasti mrtvim tijelom snažno na pod
i neću osjetiti.
Ima dana kada su mu šake dovoljno jake
da se ujutro i ne sjećam.