Emigranti
Imam simpatije
za sve unutrašnje emigrante
čiji se grad skupio u četiri zida,
u par ulica i par prijatelja –
za one žive zazidane knjigama,
što papirnate snove
koriče samotnim mislima,
u vreme kad i duša
ide na doboš,
a ljudi sa šupljim grudima
korakom mere svet.
Sanjar sa lenonkama
Možeš reći da sam sanjar,
koji prolazi kroz ovaj život
sa glavom u oblacima
i uporno kadrira svet
kroz ružičaste lenonke na očima,
ako ti kažem da je Balkan
sasvim dovoljno akustičan
i za naša zvona i za naš ezan –
i verovatno ćeš biti u pravu…
al’ ja ipak znam da nisam jedini
koji na ovom poluostrvu mržnje
stavlja ruže u puščane cevi,
i večno sanja mir.
Čekanje
Reč lasta
sleće na papir,
i postaje haiku…
bez tebe je ovo proleće
zaćutalo u tri stiha.
Umesto ruke
na prozor kucaju
modre kiše aprila.
Na ivici kreveta,
pod polenom čekanja,
kija tvoja odsutnost.
Slova u pesku
Školjka na uhu –
fosil pesme izgubljenog mora,
i jedno iskrzano sećanje
na galebov krik
što svetlucavu krljušt
upoznaje sa nebom,
i nesvesno,
opominje na smrt.
Gledam te,
dok mi slova u pesku
otimaju talasi –
ti si osmeh u suncu,
gorak od soli.
U morskoj peni
prizivaš bajku,
svuda je mir…
i memento mori.
Hronotop
Ove godine
hladnoća nam dolazi ranije,
i promrzle ruke
već žrtvuju drvo ognjenom grlu.
Iznad krovova naše ulice
lagano nemi septembar,
a među nama nekog nema…
ova kuća je hronotop tuge.
Darko Stanković Bobarka je rođen 22.02.1986. godine u Surdulici. Apsolvent je na Filološkom fakultetu u Beogradu na odseku za Srpsku književnost i jezik. Trenutno živi u Pančevu, piše pesme i kratke priče.