Lejla Farđami, savremena iranska pesnikinja, rođena je 1972. u Teheranu. U Ameriku se preselila za vreme Prvog zalivskog rata (1980-1988) koji je vođen između Iraka i Irana. Farđami je objavila četiri zbirke poezije koje su prevedene na nekoliko jezika. Bavi se i psihoterapijom i prevodilaštvom, na persijski je prevela Pesme Kabira, zbirku poezije istoimenog indijskog pesnika iz XV veka. Osnivač je književne digitalne datoteke Sherophone koja na svake dve nedelje objavljuje po jednu pesmu savremenog iranskog i stranog pesnika. Trenutno živi i radi u Kaliforniji.
PISMO OCU
Oče,
ovim pismom se opraštam sa svim onim balonima
čije kratke uzice su mi bežale iz ruku u zanosu igre
i odlazile anđelima vetra.
Ovo je pismo za pregršt majušnih vena ispod kopče dedinog kaiša
uz oštar smrad alkohola i mangal za opijum
koji tinja i poskakuje poput zidova za vreme zemljotresa
dok pucaju i nestaju
pod zemljom poput tankog mlaza krvi.
Ovo je pismo za sav sneg na tvojim prstima
koji je tvojim pocepanim čizmama pružio privremeno utočište
ispod belog zastora.
Ovo je pismo za sav sneg koji je nekada imao istu boju kao i tvoje detinjstvo,
ta daleka nevinost
prekrivala je tvoje telo poput nevidljivog božanskog plašta
koji se postepeno pretvarao u dronjavu uniformu vojnika
sa željom da
stvara
i ubija neprijatelje.
Ovo je pismo za sav sneg koji se istopio na velikim trgovima rata,
nemoćan da ugasi plamen
koji je buktao u rovovima tvog srca.
Ovo je pismo za strahove zarobljene u dubinama moje duše,
te podmukle zmije što proviruju iz mračnih otvora,
i gmižu
i bockaju sunce.
Ovo je pismo devojčice koja nikada više neće biti mala da pruža ruke
prema tebi
da bi preskočila nabujale potoke.
Oče,
ovim pismom sahranjujem odjek zaveštanih reči
u starom glasu naše kuće.
Ovo je pismo za današnji dan:
za dan koji sam oprostila.
PUTOVANJE KROZ NOSTALGIJU
Ispijam ledeni čaj u Taliju,
Irvinu, Kaliforniji.
Nije istog ukusa
kao vreli čaj u Teheranu,
Damasku, Marakešu
ili Amanu.
Nije istog ukusa kao sasušeno lišće čaja uronjeno u H2O.
Ništa ne pruža takvu utehu
kao miris stvari koje nedostaju
dok ispunjavaju moja žedna usta
neobično gorkim ukusom beskrajnog
beskućništva.
NAJBOLJI MUŽ DO SADA
Ja sam udata žena
čiji je muž Smrt.
Moj muž, Smrt,
poljubi me
pre nego što krene na posao,
uzme kofer pun čitulja,
nežno zatvori vrata za sobom
kao da ne želi da komšije podseća
na ograničenost njihovog postojanja,
dosađuje Azraelu
koji radi prekovremeno još od Postanja.
Smrt me nikad nije udario
ni podmitio,
Smrt je zadovoljan saznanjem
da se nikada neću razvesti
ili naći nekog drugog,
Smrt mi govori da je lud za mojim zubima, lobanjom i kičmom,
da će čuvati moju vilicu i krhke zglobove
kao što bi čuvao malog letećeg dinosaurusa
„kariku koja nedostaje“
u svom arheološkom muzeju ljubavnica.
Smrt je toliko veran da me nikada ne bi napustio zbog druge žene
i toliko je velikodušan da bi mi poklonio svaki pedalj zemlje koji bih poželela.
Svaki put kada osetim nostalgiju života na zemlji
Smrt me podseti na krila prebačena preko praga
i šapne: „Misli na let.“
BUDINA DILEMA
Drveće pada i baš te briga,
prašume gore i baš te briga.
Rastaješ se sa majkom
i prepuštaš toplinu njenog naručja vlažnoj ulici usred noći
uz zaglušujući zvuk fetusa što strmoglavo skaču sa solitera tvog beskrajnog grada.
Otac ti umire i guraš njegov češalj, pun sedih dlaka, u svoj zadnji džep
dok zakopavaš njegovu žutu protezu u poderane desni zemlje dok zviždiš,
mi pevamo, ti zviždiš, mi se ljubimo, baš nas briga.
Baš nas briga
što se dvanaesti Imam koji je obećao da će se vrati nikada neće pojaviti
u vreme kada deca izgaraju u učionicama,
sa lenjirima, sveskama, tablama i gumicama,
u vreme kada žrtvene drvene lutke kruže trgovima i pretvaraju se u pepeo.
Ne, Imam se nikada neće pojaviti…
Baš nas briga ako nikada više ne progutamo koštice trešanja dok stojimo na toploj kiši,
vodimo ljubav poput dve tamne utvare, pre nego što oplodiš moje jajne ćelije i postaneš njihov otac.
Da, baš nas briga.
Nikada nećemo poprimiti ljudsko obličje
i zato postanimo bar dobre vaške
poput onih koje ukrašavaju kosu siročeta iz Mazar-Šarifa
koje uskoro neće imati ni češalj ni prste.
Postanimo dobre vaške…
Ovo je Budina dilema:
gde da smestiš Boga
kada nosiš oružje?
SUPERŽENA NA PRODAJU
Nije krava ali daje mleko.
Nije avion ali leti.
Nije šporet ali sprema ručak.
Nije frižider ali čuva svežinu.
Nije usisivač ali usisava prljavštinu.
Nije lift ali klizi gore-dole.
Nije krevet na rasklapanje ali se u toku dana sklupča,
(zauzima minimum prostora).
Nije plakar ali može da ispuni i isprazni prazan prostor.
Nije cigareta ali može da se zapali.
Nije toalet ali može da primi sve ono što je generacijama suvišno.
Nije slepa, ni gluva, ni nema ali lako može da otupi svoja čula vida, sluha i govora.
(privremeno ili trajno)!
Nije prostitutka (ali intenzivnom obukom može da savlada veštine, po potrebi).
Ona je superžena koja lako može da uskladi otkucaje svog srca sa vašim!
Molim vas okrenite dugme na njenoj levoj dojci
u kojem god smeru želite.
okrećite! okrećite! okrećite! okrećite! okrećite!
sve dok sijalica umesto mozga
ne zatreperi zeleno!
(S engleskog prevela Jelena Mandić)