Svetionik
Kažu da je nesreća sanjati belu košulju,
Zmije,
Mrtve ljude više šak i ne sanjam,
Ispadanje zuba je takođe…
Pravim dugu,
Tešku pauzu…
Nastavljam…
Možda odem na krstarenje,
Dugo, životno krstarenje,
Dok me ne zaborave,
Onda se vratim,
I glumim
Nekoga koga sam nekada poznavala,
Glumim nekog normalnog,
Koji od života želi da ga se nikad ne sete.
Bilo bi sjajno da imam svetionik,
Samo za sebe…
Sedela bih na dvadeset šestom stepeniku,
I razmišljala,
Bolje-prisećala se,
Da kao dete nikada nisam žudela za zakopanim blagom…
Materijalno me sputava…
Sve to pričam
Nekom gospodinu,
U liftu,
Verovatno mi je sused,
Verovatno me se plaši,
Najverovatnije da je ovo najduža vožnja u njegovom životu…
Sigurno je da mu je neprijatno,
Sigurno laže da me razume,
Najsigurnije da je ovo najviša zgrada,
Poput svetionika!
Primećujem da nosi pune kese hrane,
Cigareta,
Flaširanih voda.
Pitam gospodina
Da li je počeo rat.
Klima glavom.
Možda sam predugo šetala,
Lutajući planirala krstarenje?
Prošlog rata
Roditelji su mi kupili kuče,
Mislili su da će mi to skrenuti pažnju,
Nisu znali da ih prisluškujem…
Bili su u pravu,
Zaista mi je pomoglo.
Sad mi nema pomoći
Na groblju će biti gužva,
Razmišljam nečujno.
Mnogi će tamo nositi i hranu,
Toviti se,
Dok insekti proždiru njihove stare,
Njihovu braću,
Njihove žene iz prvog braka,
Razmišljam naglas!
Lift staje,
Snažna detonacija ometa mi misli,
Čini mi se da se gospodin oseća spašeno.
Moj svetionik je srušen.
Rat je…
Nadanje u sutra
Kako dosadan dan!
Vetar nosi kroz grad tišinu…
Zvonjava telefona ostaje kao nadanje…
Dobro jutro.
Nakašljavam se,
Mirno sedam.
Kako ste spavali sinoć?
Ne mogu se setiti tačno svojih snova,
Kao da je bilo davno,
Već viđeno,
Kao nedorečeno…
Lepi ste mi danas,
Ta boja vam pristaje!
Tako ste fini!
Pomalo ćutljivi…
Mislite li da iz nesigurnosti izvire glupost?
Čini se,
Danas je dan istine.
Možemo se prošetati
Ovim popodnevom,
Ako niste previše zauzeti…
Imam dosta prijatelja,
Poznanika takođe,
To me raduje,
Ispunjava sigurnošću,
A vi,
Koliko ste vi razočarani u ljude?
Sparno je.
Teško.
Volite li letnji pljusak?
Leptire?
Plešete li?
Volim da zapisujem misli.
Pisaću o vama!
U tišini.
Raznišljajući o sutrašnjem jutru,
O senci meseca
U vašem nezainteresovanom osmehu.
Volite li grad?
Njegov miris?
…
Pitanja ponestaju…
Čini se,
Ovo je kraj našeg lutanja…
Onda,
Zbogom,
Sutra, kažu
Biće zabavnije…
Pesma o sirenama
Ništa,
Ništa,
I opet…
Okrećem stranicu
Nedostatak inspiracije.
Pitam se šta zapravo time postižem?
Moram napisati nešto
Što vredi!
Moram!
Punim čašu,
Ispijam,punim,
Okrećem stranicu
Ispijam…
Sve se vrti u krug.
Izdišem dim,
Udišem novi…
Moram postati pisac!
Nedostatak listova,
Vraćam se
Na stare,
Ionako neispisane.
Opet sve u krug….
Razmišljam o sirenama
Koje mornare odvlače
U blaženu smrt,
Svojom pesmom.
Ispijam čašu.
Onda
Im zavidim,
Imaju pesmu.
Izdišem dim…
Preostaje mi da ustanem,
Otrčim odavde
Odem u neku drugu zemlju,
Neko drugo vreme,
Možda se čak i zaljubim.
Opet sve u krug!
Inspiracije nema,
A haos,
On je svuda
Oko nas, mene i čaše,
Punim,
Ispijam,u mojoj glavi je haos,
I vrti se u krug…
U krug,
Ništa,
Hej,
Opet punim čašu,
Sirene su prošlost.
Možda ovaj krug i nije toliko loš!?
Koliko još?
Obuvanje neudobne obuće,
izlasci,
buđenja
svaki dan ranije,
teže,
hladnije,
snovi me ne opuštaju,
farbanje kose
boja kutije je laž
opet,
zašećereno mleko
pijem
mamurluci,
koka-kola u limenci
je bolja,
plastika,
čini se,
stalno se vraćamo
nečemu
grozan osećaj
u pupku,
novi ljudi,
stari ljudi,
rastanci,
čitulje sa lažnim podacima
kao i novosti
dnevne
svakodnevne,
kiša dobuje,
knjige skupljaju prašinu
kasno je,
život be takta
obigrava štampu
žuta boja
usko povezana,
toalet papir
tako nežan…
Gubim hemijske
i upaljače,
kosa brzo gori
i na smrad se možemo navići,
gubim ključeve,
skupljam markice
malo vrede
dinar
sto
dana
još
pa ponovo doček
kićenje jelke
lažni običaji,
neispunjena očekivanja
i slično,
merenja,
premeravanja,
jednaki delovi…
Sandra Lokas, iz Beograda, 1988.
Student Filološkog fakulteta, na katedri na kojoj su se i najhrabriji malo zadržali, za opštu književnost i teoriju književnosti. Odrastanje u liberalnoj porodici sa novinarima „stare garde“ (kako oni to vole da naglase, distancirajuci se od modernih tzv. spisatelja, koji agresorski ruže ovu, nekad korisnu i lepu profesiju), takođe je imalo svog učinka u kreiranju amatersko spisateljske neuroze koja uporno odoleva mehanizmu vremena, batrgajući se nije počela da jenjava, i kao da je prkosila, ponekad suvoparnoj, teoriji. Stremljenja ka dostizanju večnosti kroz spisateljsku prizmu beskrajnih maštanja, je jedino merilo vrednosti, i pokretačka snaga.