Caracas
Zatječem se u rajskom vrtu, preplavljen snoviđenjem, sporo udišući vreli zrak, otirući znoj sa čela i tijela
Stojim i osluškujem sasvim nepoznate zvukove, mada mi se povremeno čine prepoznatljivima i čudim se, s vremena na vrijeme, kako sam se ja baš tu zatekao, ovdje ispod razgranatog drveća
Ne nalazim odgovora, pa ni onda kada se razbuktaju zvuci neugode i neke daleke, još uvijek nejasne opasnosti
Osuđen sam na čekanje zadnjeg zvuka roga a mogao sam biti u Caracasu, s ponešto zlata u džepu i bez mnogo promišljanja što donosi sutrašnji dan
Da, mogao sam biti tamo i živjeti život drugog čovjeka, čovjeka iz Caracasa
No, ostao sam, uljuljkan lažnim mirom rajskog vrta i sada, evo iščekujem teški zvuk roga koji će odvesti i udaljiti od sjena ispod bogatih krošnji, koje ću istina, brzo zaboraviti, no vrijeme neću, ne mogu
Jesam li protratio cjelokupno pripadajuće mi vrijeme, lamentirajući o Južnom moru i mnogim plovidbama bez dosizanja željene obale ?
Da, jesam
Smiješim se kada pomislim na Caracas u kojemu nikada nisam bio, niti u mislima a mogao sam
Caracas II
Zašto Caracas?
Ne znam, valjda mi se sviđa ime toga dalekoga grada iza svih mora i rijeka, vjerojatno samo to jer lijepo je ime Caracas
Prije gotovo dvadeset godina možda sam mogao postati novim građaninom tajnovita grada
Mogao sam živjeti s nepoznatim ljudima, vjerujem da bi mi vrijeme pomoglo da ih barem djelomično upoznam, barem da im zapamtim imena ako ne lica
Svoj bi stari život ostavio, pohranio u knjigu uspomena, povremeno je otvarajući kako bi se provjetrila i kada mi se Caracas ne bi sviđao, ali to bi bilo rijetko jer bi me Caracas srdačno grlio nakon takvih svađa i ja bi mu se prepuštao, ne misleći na sutra
Ali, zaslijepljen omamljivim mirisima rajska vrta, ostao sam, niti ne sluteći koliko ću kasnije očajno snatriti o dalekom gradu
Glava mi je u oblacima Caracasa a noge, noge su mi čvrsto ukopane u zlatni pijesak rajskog vrta ne puštaju me, zrnca mrmore, pripadaš nama a ne oblacima, nama i samo nama
Prije i ne čini se tako davno, prije nekih petnaestak ili više godina, pozvali su me na brod koji plovi u nepoznato, dok je vreli pijesak ustrajno grijao moja stopala, žestoko se sljubljujući s mojim prstima, koji su se instinktivno pomicali i lijevo i desno, ogrijani
Brod je otplovio, moje je ime prekriženo, ostao sam, duboko vjerujući u ispravnost odluke
Vrijeme me sustiže i šapuće, Caracas, Caracas, Caracas
Sklapam oči i jasno se opažam u polumraku španjolskih trijemova, u mnoštvu, u buci, da, to sam ja, neki drugi ja, znojan, s mokrom košuljom, ispijam piće, osjećajući blizinu žene koja sjedi pored mene, smiješim joj se, ona se zagleda u moje oči, primičući se bliže
Caracas, to je Caracas i netko drugi tko sliči meni, dok ovdje sjedim u rajskom vrtu tonući u zlatni pijesak sve dublje
Pijesak
Utonuo sam u pijesak do vrata, tek mi se glava izdvaja iznad horizonta zlatnine
Još mogu disati, mogu i sanjati o onome gradu, toliko dalekom da ga ne mogu ni zamisliti, ne mogu si dočarati niti jedan jasni detalj vedute
Caracas, Caracas, grad u daljini, grad gdje sam se mogao spasiti i postati i ostati ono što jesam, anonimni pjesnik, netko i nitko s puno prostora unaokolo
Žmirkam, pijesak mi zasipa oči, pokušava me odvojiti na silu od misli što me drže živim
Caracas, Caracas
Pijesak prijeti, nasilan je, što će mi taj grad u glavi ispod ovog veličanstvenog drveća?
Zašto uopće pomišljam o daljini kada ovdje imam gotovo sve?
Tijelo mi je zarobljeno no još mi je duh slobodan, šapćem tiho pijesku a on me grčevitim trzajima sve snažnije zatrpava i već su i i usta pokrivena i gušim se, no oči još vide i sanjaju grad
Izbor
Doista, sve je na čovjeku, sam može odabrati, odlučiti i krenuti na svoju stranu, recimo prema Caracasu, otploviti dugom, jednoličnom plovidbom i sustići svoj grad
Izbor je neometan, posve slobodan, no gotovo se nikada ne stiže na pravo odredište, zavaraju nas detalji scenografije vrta i ostajemo zauvijek, tek nam duša katkada odluta i onda se nerijetko vrati razočarana, zašto se nismo otisnuli?
Je li dovoljno objesiti fotografiju grada na bjelinu zida i bar se malo zadovoljiti?
Ne znam, ne vjerujem, duh grada živi daleko kao i grad, fotografija je tek iluzija
Iluzija, kako smo mogli biti negdje daleko i živjeti drugi, čini nam se i svrhovitiji život ne misleći na prošlost i onaj život ispod grana na zlatnom pijesku
Prije petnaest godina imao sam kartu za Caracas a sada me sustavno guši pijesak, ljuteći se, ne misli na te gluposti, odabrao si, ja sam tvoj izbor, pijesak koji ti navire kroz usta, ja sam tvoj izbor
Noć poslije svega
Možda će mi noć donijeti predah i možda me pijesak neće posve prekriti
Možda, kaže pijesak, sve ovisi o Caracasu, sve ovisi o njemu
Noć je blago dobrostiva, prepuna milosti, tako trebam predah
Toliko me misli o Caracasu iscrpljuju, želim predahnuti, udahnuti sporo zrak i zaspati, ne sanjajući ništa, tek bijelu prazninu sna, ravnomjernu i dosadnu
Misli se roje, množe, utrkuju se međusobno, buče, dok i dalje sve dublje tonem u pijesak
Samo je pitanje trenutka kada će me pijesak prekriti
Odlazak
Želim otići iz svoga svakodnevnoga života i skriti se u neki nepoznati detalj i tamo proživjeti svoje posljednje godine, nadajući se ipak nekakvoj promjeni, bilo kakvoj, koja bi ovaj sivi, nevidljivi život učinila drugačijim, možda slojevitijim i s pomno odabranim sitnicama
Doista se želim osloboditi okova ovoga, stvarna, dosadna i neprimjerena života, nitko s njim nije zadovoljan, pa niti ja, njegov tvorac
Kakvi su zvuci Caracasa?
Opijaju li stanovnike?
Otišao sam a tijelo mi je ostalo, podijeljen sam, razdijeljen na polovice, jednu što pripada Caracasu i drugu od rajskog vrta
Dvije sam polovice, nejednake i nepravedne, slabe, krhke, grubo odvojene a ja sam samo jedan i beživotan
Želim otići, makar i samo u mislima, utonuti u vlažne noći i osjetiti ruku žene zelenih očiju koja sjedi pored mene
Rub
Na rubu sam, doveden i svojom voljom do samoga procijepa, očekujući da me netko milostivo gurne u dubinu, u zaborav
Vruće je dok čekam izvršitelja moje kazne
Miran sam, uistinu, bez pomoći drugih dokoračao sam do ove linije i sada mogu samo čekati, izabranoga
Sjećam se detalja iz svoga djetinjstva
Slike davnog života izviru kao slabi izvor, jačajući kako razmišljam o njima
Svjetlost slabi, čekam, je li čekanje kazna?
San
Sanjao sam jednom nepoznati, neprepoznatljivi, prostrani grad, uzbudilo me je snoviđenje jer to je bio grad koji moram vidjeti jednom, bilo kada
Caracas, Caracas, odzvanjalo je ime, Caracas, Caracas
Čudna li davna sna?
Je li me doista neka čudnovata sudbina vodi daleko, bilo kada, pa i sada, kada mi kosa opada a okrunjen sam sjedinama
Rođen 1950. u Dežanovcu. U Zagrebu završio gimnaziju i apsolvirao na
Filozofskom fakultetu.
Od sredine sedamdesetih deluje kao slobodni novinar na planu kulture (likovna umjetnost i izdavaštvo), sarađujući s nizom dnevnih listova i
časopisa.
U istom razdoblju objavljuje prozu i poeziju u dnevnim novinama, časopisima i na 3. programu Hrvatskoga radija (niz
autorskih emisija u ciklusima ,,Poezija naglas“ i ,,Hrvatska proza“).
Zaposlen u Leksikografskom zavodu ,,Miroslav Krleža“.