Marija Muždalo, rođena 31. jula 1990. godine, apsolvent na katedri za Opštu književnost sa teorijom književnosti Filološkog fakulteta u Beogradu. Objavila je 2012. godine priču „Troje“ u okviru antologije kratkih priča studenata Filološkog fakulteta u Beogradu i iste godine osvojila prvu nagradu za priču „Atelje“ na obrenovačkom književnom konkursu „Nemiri“. Objavljuje pesme i kratke prozne forme na nekoliko portala za književnost i umetnost.
Zidovi koji plaču za ljudima
Zidovi plaču za ljudima
Teškim kamenim suzama
Smrtonosno šapuću ustima bez jezika
Karijesom izjedene unutrašnjosti zgrada
Naseljavaju istrulile sobe i kreveti
Moljci i kostimi slave stote rođendane
Dok starci umiru leti i ostavljaju napuštene prostore
da vrište prašinom na smogove grada
(Deca su otišla)
Deca su odavno otišla,
Žive u nekim većim,izbeljenim
Tuđim gradovima
Rade kao mravi od iste matice rođeni
Klonirani, moderni janjičari
Deca robova, robovi današnjice.
Zidovi predakakažnjavaju novu decu
Dok menjamo muževe i kučiće
izgrađeno ostavljamo da truli
Nemamo novca da jedemo,
ali su frižideri puni piva
Ne želimo ništa da vidimo,
hranimo se crnim smehom namučenih duša
Slobodni samo kad smo pijani.
Zidovi plaču po ljudima
Oštrim smrtonosnim kamenjem,
Gradsko zelenilo upozorava građane starog grada
Kosturskim glavama na ulicama oblepljenim natpisima
Poštovani putnici pazite da vam kamen ne padne na glavu.
Spiramo crnilo prolećnih asfalta
Sa prljavih, zimom obeleženih stopala
Sve uvek miriše na vim.
Uživam u samoći napuštenog grada
Tišinom dovršavamo nedorečeno,
Zidovi. Smrtonosno. Plaču.