U TRENUTKU DOK OVO PIŠEM
iza sebe imam
13 569 dana,
325 565 sati,
19 539 360 minuta, i
1 172 361 600 sekundi
koje bezglavo odlaze u nepovrat
dok premještam misao u novi red.
u mojim godinama
Janis Joplin je
već deset godina mrtva.
Dolly Parton je godinu dana na antidepresivima
zbog histerektomije,
nakon koje je pokušala
samoubojstvo.
Josip Broz izdržava prvu od 5,5 godina robije,
a Leposava Kangrga,
kći Milana Kangrge, pravoslavca,
i Kate Vuksan, katolkinje,
krštena u pravoslavnoj crkvi,
kasnije poznatija kao Bela Krleža
već šesnaest godina ljubuje
s još poznatijim Miroslavom.
o kojemu sad i ovdje
neće biti riječi.
manje je poznata činjenica
da sa 37
moja majka hrani dvoja gladna usta,
dok panonski mornar već neko vrijeme pjevuši pjesmu
o vasi ladačkom
čiji ih je otac hranio sedam, a majka umrla s trideset i nešto,
moguće, također,
sedam.
i brinem se:
svi su ovi ljudi
u mojim godinama
već napravili velike korake za čovječanstvo.
a ja pokušavam uhvatiti trenutak u vremenu
i napraviti mali korak
prije nego me gravitacija
tresne o zemlju.
SUBOTOM UVEČER NE IDEŠ U DISKO
subotom uvečer ne ideš u disko.
odavno već nemaš društveni život, izgubio se
u propalim brakovima tvojih prijateljica,
razbacanim igračkama njihove djece,
vrtićima, školi, školskim zadaćama,
nagomilanim kilogramima,
podočnjacima od sto noći nesanice,
u knjigama što se, nepročitane,
gomilaju na tvom noćnom ormariću
i čekaju da netko s njih obriše prst debeo sloj prašine.
subotom uvečer ne ideš nikuda.
jednostavno si preumorna za bilo kakve aktivnosti
osim rušenja u krevet
i nadanja da će noć ispred tebe biti ispunjena
narkotičnim, dubokim snom.
nemaš snage ni da namjestiš posteljinu
nego liježeš direktno u razbacan krevet,
a oduvijek si mrzila zgužvane deke i pazila
da se kut sa ceduljom obavezno nađe ispod nogu.
subotom uvečer ne sluša ti se muzika i ne pije alkohol.
ne možeš se sjetiti posljednjeg puta kad si
učinila nešto takvo;
odjeća za izlaske ti je, ionako, već odavno pretijesna,
ne sjećaš se kad si zadnji put stavila šminku,
i zamisli, prerasle su te srednjoškolke što se tamo,
večeras,
ljube sa svojim prištavim srednjoškolcima.
subotom uvečer ne ideš u disko
i nedjeljom ujutro te ne boli glava.
ne grliš više wc školjku, nema lupanja srca u grlu,
nema kajanja zbog usputnog seksa u wc-u lokala,
ništa od toga više nije tvoje.
umjesto toga, mirno stružeš kuhačom po dnu lonca s rižom,
slušaš duhovne poruke s trećeg programa hrvatskoga radija
i čekaš da počne nedjeljna nervoza
pred ponedjeljak.
POTRAŽI ME U PREDGRAĐU
nisam ti ja doris dragović, pa da mi za sriću
malo triba.
meni treba puno.
ja sam žena od trideset i kusur
na pragu hormonalnog disbalansa,
s kvrgavom geografijom prošlosti na leđima,
mentalno neuravnotežena,
fiziološki podlegla gravitaciji
i virtualnim sobama za upoznavanje sjebanih muškaraca,
kvazi-intelektualaca, pjesnika i promašenih slučajeva,
čiji su sretni dani kao i moji
zaglavili u pluskvamperfektu.
nisam niti mišo kovač, koji plače kako nema više
razloga da živi.
ne mogu si ja priuštiti suze,
ispred mene još je puno godina neplaćenog stambenog kredita,
vraćanja dugova po kreditnim karticama,
školovanja djece s lošim pokazateljima u perspektivi,
puno kilometara na posao i s posla,
znojnih pazuha u trinaestici,
tečajeva grnčarstva, oslikavanja svile, kuhanja,
čajanki s razvedenim sredovječnim ženama,
koje, puštene s lanca,
maštaju samo o seksu na jednu noć,
a onda mjesecima plaču radi slomljenog srca.
nisam niti jasna zlokić, pa da skitam od sela do sela.
nemam ti ja novaca za to, vremena su teška,
nije više ono što je nekad bilo.
sad se jedva sastavlja kraj sa krajem,
već sam tri godine u istim zimskim cipelama,
a i kaput pamti neke bolje dane.
ja sam ti više nešto kao meri cetinić;
potraži me u predgrađu.
živim pored ranžirnog kolodvora na zapadu
i svako jutro, zacementirana u svojoj statici,
iz kreveta slušam kloparanje vagona po čeličnim tračnicama
koji dolaze iz nekih krajeva svijeta
do kojih ja, sad je već sasvim izvjesno,
nikad neću stići.
Lidija Deduš
Ima 37 godina, poeziju piše dvije, pjesme su joj objavljivane u časopisu Knjigomat.
Živi u Varaždinu i od početka 2014.g. je član Varaždinskog književnog društva.