Poetry school
Looney tunes u malom limbu,
u pregrejanom stanu,
jednostavne konstrukcije o danima
spomenicima potrošenim
u neprekidnom ubeđivanju
u sopstvenu
bestelesnost,
lebdenje nad mreškavom belinom,
sve manje razloga za radost
i još manje razloga
za tugu,
komadi provizorne sadašnjosti
rezani u podrumu
za montažu
slike i zvuka,
dok traju tihe smene,
noć i dan,
nezaustavljiva, zlokobna potiranja.
Utešno
Sokrat je na raspolaganju imao efikasno sredstvo,
a Berimen svetlucavu površinu
zaleđene reke,
šta li to imam ja,
prepodnevna i popodnevna iščeznuća,
hodnik kroz crne rupe,
Poovu mačku koja me strelja pogledima,
izrešetan pogledima nisam ispustio
tu grudvu od reči,
ali nikada neću biti siguran –
da li je utešno nešto
imati najmanje dve sudbine,
i hoće li se one
dodirnuti / ukrstiti ikad?
Noću, kada sve zaspi
Za Nacukea
Da, tada sam još uvek verovao
kako će neko
razbiti prozore
i trgnuti me iz komatoznog sna,
u praznom stanu spoticao sam se uvek na istom mestu,
na istom mestu visilo je julsko sunce,
baš se besramno pokazivalo,
odjebi, govorio sam mu,
ovde nisi dobrodošlo,
živi ljudi ponekad su uporno navaljivali na vrata,
neki mirisi zauvek su ostajali
zarobljeni unutra,
odbijali su da se vrate svetu kom su pripadali,
uveče bi retka neonska rasveta
stvarala Čerenkovljev efekat na prozorima,
(ipak su preživeli),
iznova bih se pretvarao u sebe,
čekajući da neko pokupi to staklo i probudi me,
a noću,
kada sve zaspi,
napola sklopljenih kapaka,
slušao sam kako ubrzava
gigantska turbina koja je pokretala grad.
Program u koji sam daunloudovan ima grešku
Program u koji sam daunloudovan ima grešku,
mogu da čujem kako sagorevaju mikro kola,
pucketaju čipovi,
curi silikon,
pokriven šupljim gravitacionim poljem
slušam šumorenje
bezvoljnih molekula u telu,
primoravaju me da mislim o nemogućim stvarima,
pisati opet poeziju, na primer,
onda se, znaš, taj film prekida,
nepoznati ljudi mi priđu i zaustave
na ulici,
ništa obično,
i ja moram da im otpevušim
nešto stvarno
istinito o sebi,
i taj se film prekida,
sutra ću, sebi obećavam, u moždanu koru
učitati program
za detekciju stvarnog,
sutra ću obiti sanduče za poštu,
i odjednom neopozivo verujem,
ja verujem –
kako mi to može biti za sada –
sasvim dovoljno.
Hansen, taj lepi, uglačani belutak
Opet ću doći u P. G.,
tamo još uvek zuje Luftvafe komarci
a šumar u fritezi
čuva polutke devica lovljenih
na mušicu u plitkoj vodi,
sećaš se znaka: dugo konačište,
sećaš li se gomilice kamenja ispred,
Hansen, taj lepi uglačani belutak –
lepo je kriknuo
kada smo ga zavitlali u vodu,
sada dajem jedan litar krvi –
za podsećanje
kako sam samo zeleneo,
i koliko me tamo
(već) dugo nije bilo.
Ciklus se završio
U ovom afterlajfu opet sam ostao sam
da bdim
nad sunčevim linijama
koje trepere na zidovima,
sporoumiruće sobe,
čujem sinhrono, šifrovano sašaptavanje
hladnih kontura
predmeta & stvari,
stvorena je nevidljiva alijansa
i sada je skoro nemoguće nametnuti
bilo kakav oblik vlasti –
apnejama časovnika,
spazmu abažura,
krvnim podlivima slika,
na jednoj se slici smejem,
njuška kamere ulovila je trenutak
neočekivane spoznaje –
da sam čak i ja stvoren
praktično ni iz čega,
neka neimenljiva sila
dala mi je oblik,
telo –
napunila ljušturu cezarima
koji kliču,
i ližu krv
iz supenih kašičica,
osvojio sam i poslednji dekor
u ovom afterlajfu,
proterao spoljnje zvuke
i sada je vrlo tiho,
(tiše nego u kornetu punom
zaslađenog leda),
čujem izdisaje dobroćudnog čovečanstva,
sve brže obrtaje
gigantske turbine
koja me permanentno drži budnim,
objavio sam apsolutni poraz
i pilatovski se
očistio od teturavog
ugla gubitnika,
alijansa se rasparčala
na više i manje užarene životne zone,
proglašavam trenutnu secesiju
od savršene formacije
mojih barskih stolica,
i neopozivo predajem vlast,
moja odluka bira da stupi na snagu odmah.
Ognjen Petrović rođen je 1981. u Beogradu. Piše poeziju & kratku prozu. Objavljivao povremeno u domaćim književnim časopisima Akt, Agon, Savremenik, Stremljenja, Bdenje, Književne novine, Libartes, u zbornicima i drugim zajedničkim publikacijama. Godine 2011. objavio knjige pesama Prekid prenosa u izdanju Šumadijskih metafora iz Mladenovca i Kečevi & Osmice za Studentski kulturni centar iz Kragujevca u okviru edicije Prvenac. Zastupljen u antolgijama Reči u izlogu grada (Centar za kulturu Mladenovac, 2006), kao i u izborima iz nove srpske poezije Prostori & figure (Službeni glasnik, Beograd, 2012) i Van, tu: free (Otvoreni kulturni forum Cetinje, 2013). Nagrađivan na književnim konkursima. Od 2011. član Udruženja književnika Srbije. Priprema knjigu poezije Karneval u suterenu i knjigu kratke proze Hominus nocturna. Živi u Mladenovcu.