SENKE SE IGRAJU LJUDI SE IGRAJU SENKAMA
Jednom sam toliko klizila, da sam skliznula duboko u noć.
Međutim, upala sam u prvu kuću koju sam uspela napipati u mraku. Ušla sam kroz prozor spavaće sobe. U krevetu grlili su se stranci.
Zdravo, rekoh kao da sanjam. A oni, prestravljeni, iskočili su k’o od majke rođeni. Pitali me šta hoću i poslali me dovraga. Zatim su se, u neverici, okrenuli jedno drugome, prepoznajući u onom drugom – sopstveno lice.
Došla sam da pozajmim vašu Zoru. Moja se istrošila i nikako da svane. Možete li mi pomoći?
UTISCI
I
Školjka na uhu.
Mesec na krovu.
Kiša.
II
Poljubac tišine
zagolicao mi je grlo.
Kriknuh.
III
Gledam svoje ruke u vazduhu,
dugo ih gledam.
Kao da nisu moje.
RUČAK
Otrčah u svoju sobu.
Gurnuvši prste u uši
plakala sam.
Buka je dopirala iz kuhinje,
buka snažnog udarca čekića,
užasna buka – smrti.
Tada smo za ručak jeli
pijanog šarana.
Ja sam Blašković Marina
Živim i studiram u Novom Sadu.
Sebično ne objavljujem ništa.
Razmišljam u slikama.