Poezija Snježane Vračar Mihelač

Van kontrole

Uzmiču obzorja

u razmrljanim crtama

preklapaju se sivila

tuneli bez krajeva

gradovi bez početaka

neonske reklame i džambo plakati

ostaju u naborima prašine

tek vlakove na prugama uz more

kad jako zapuše zapljuskuju valovi

u prozorima s unutarnje strane

zabrinuti odrazi

dječje ruke mašu u dronjavoj odjeći

vagon restoran kariran stolnjak

slaba kava vino još lošije

netko uzneseno recitira poeziju

drugi čitaju dnevnu štampu

voze se putnici naopačke

zbog utičnica za punjenje telefona

spavaju utegnuti u odijelima

s aktovkama na prsima

razgovaraju potpuni neznanci

jer ne moraju

prisno

netko se izuo

neke relacije više ne voze

iz komercijalnih razloga

lica na granicama stoje i gledaju prazno

ali isto mašu jeleni obješeni o žicu

pričao mi je prijatelj

putnici su u Europi još devedesetdevete

poslušno ulazili u teretne vagone

ne znajući kuda idu

drndali se u potpunom mraku i

u nadi da će ipak stići na odredište

a ja nikad neću putovati

od Pariza do Istanbula Orient Expressom

u talijanskim vlakovima 300 kilometara na sat

želudac je u grlu mora se zijevati

moja prva ljubav je zeleni vlak Arena

ali gospođa Helga koja sad već govori njemački

ne mari za to netremice gleda u kartu

u slučaju neispravnosti pucat će iz pištolja

smijem li ove mandarine u džepu

ne volim avione piloti su samo ljudi

ptice se vole zalijetati u motor

puno je toga van kontrole

ali za skoro svaki pad

kriva je ljudska greška

mislila sam jednom ćemo se teleportirati

nema napretka

osim tehnoloških naprava

nadzornih kamera i robota za vođenje ratova

iz naslonjača

ni univerzalno cjepivo za gripu

kamoli lijek za rak

prodavačica iz trgovine s odjećom

je dobila lišaj na koži slažući robu

djeca će nam biti spaljena

od buljenja u ekrane

kako ćemo ih spriječiti

kad radimo cijele dane

vlakovima putovala bih negdje daleko

van kontrole

Njih dvanaest

Jedna po jedna žurno

nogu pred nogu

zauzimaju svoja mjesta

rastežu vretenasta tijela

njih dvanaest

u crnim bodijima

i hlačama od organskog pamuka

za punu slobodu pokreta

dvanaest bosonogih boginja

duboko izidišu udišu razvlače zatežu

liježu na prostirke

ogledaju se lijevo i desno

stvaraju razmak

svih dvanaest

ne govore gledaju poprijeko

da im netko ne uđe u njihov prostor

dvanaest

izmjenjuju poze

vrte asane

udah i izdah

nježno otežan prolaz zraka kroz grlo

polako i svjesno

duboko do kraja

sve dok im zakašnjela vježbačica

uz njih dvanaest

ne poremeti ritam

ubacujući se prešutno

na nečije podrazumijevajuće mjesto.

Njih dvanaest

osjeti bijes i nevjericu

nova je

koja je

smije li?

Neravnoteža!

Njih dvanaest

žustro izdahuju nervozu

razbijaju netrpeljivost

iz poze u pozu

puneći se novom energijom

poražavaju ego

duboko u transformaciji svijesti

na putu prema ekstazi

otvaranju trećeg oka

ništa neće smesti

izbacuju iz energetskih središta

svih dvanaest

grlenih Omova.

Kad otvore trideset i šestero očiju

osamdeset četiri čakre

njih dvanaest

vizualiziraju

trinaeste više tu biti neće

trinaesta više neće

unositi duhovnu pomutnju.

Ommmm!

Kupila sam jabuku

na tržnici

krupnu

sjajnu kao lak na novom autu

zagrizla u nju napeta od iščekivanja

potekli su sokovi

i oslobodili miris ribe

dok škripala je orkanska bura

raznoseći napuštene zvukove

poljubila sam mornara

stajao je na molu

ne znajući kako bi reagirao

brod je isplovljavao iz luke

iako je jabuka crvena

mirisala na ribe noć je obećavala

Nervozno more

Na plaži se kupao čovjek

i obijesno lovio gnjurca

u moru je hladio

limenke piva

uranjao i izranjao

svoje veliko znojno tijelo

namazano debelim slojem

kreme za sunčanje

sad tu – sad tamo

tražeći od mora

da ga osvježi i razriješi

odlučnim je pokretima rezao površinu

svakim snažnim zamahom

sve lakši

valovi i pjena

nisu mu mogli ništa

ronio je dublje zamahivao jače

a kada se napokon umorio

popeo se na stijene

ispio pivo i spokojno zaspao

naspavavši se

zadovoljan je pošao kući

Limenku i opuške

je ostavio čistačima plaže – da zarade svoju plaću.

Ad astra per alia porci!

U naselju niču nadstandardni stanovi

za nadstandardne ljude

ograđene od ostatka svijeta

znakovima zabranjeno približavanje

i prekriženom loptom.

Unutar ograde su igrališta

namijenjena nadstandardnoj djeci

koja će čeznutljivo gledati kroz nju

ali se neće moći miješati sa drugom

i ova druga će gledati u njihovu loptu.

U školama će roditelji naddjece

tražiti izvanredan tretman

nadstandardni pritom očekivano polučuju

vrhunske rezultate na svojim radnim mjestima

u slobodno vrijeme putuju

na egzotične destinacije

ili šeću brendirane pse i kapute.

Nadstandardna naselja

zato uvijek grade ljudi ispod njega.

Kad sunce jutrom izađe

ono jače zagrije i grlenije se nasmije

onima iznad

a navečer će nadstandardni gledati

kako sunce uranja te svjetla grada sjaje

kao oči zvjeradi u mraku.

Ad astra per alia porci!

Nadigrati samoću

Dolores

znam jer je netko s ulice

uskliknuo njeno ime

u rascvjetaloj haljini

otkopčanoj na nedostupnom mjestu

na leđima

i kaputom koji to prikriva

stigla je na susrete

brzih upoznavanja.

Dvadeset njih

po sedam minuta

do zvona za sljedeću rundu.

Jednom je ljubila mornara

umorila se od čekanja

i internetskog dopisivanja

dok je njenim stanom

krizom srednjih godina

odjekivala tišina.

Prije polaska na sastanak

po sedam minuta na osobu

trgnula je Dolores francuski konjak

njime zalila valijum

što joj je prepisao liječnik

dok joj je umirala majka.

Nasuprot nje

sjeda mladić od dvije banke

nedostaje mu cigareta

vidi mu se iz nervozom

isprekidanih pokreta.

Kaže Dolores

ubija me samoća

nisam to planirala.

Kaže on

da se ne lažemo

živim s majkom

imaš li cigaretu

hipnotizirajućim glasom

starijim negoli je sam.

Ona u cvjetnoj haljini

koju do sada nije imao tko zakopčati

para vrhom potpetice

zrak vruć od iščekivanja

gledajući netremice

u njegove vlažne oči.

Idemo odavde

vodi me!

Dolores sa svojim mesnatim usnama

uzme ga za ruku i povede

preostalih osamnaest

čeznutljivo gleda u rasute latice

koje ih plešući

u stopu prate.