Molitva mrtvom bogu
On je zaboravio kako kucaju podvodna srca. Njihovu krv što pulsira naglavačke i sliva se u okean. U okean čija so ne formira srce kad se nataloži uz koralni greben. U tom času, nebo se umorilo od svojih dlakavih sazvežđa i sav besmisao se sručio u dečakovu senku. Senku je pocepao, iskidao, odgrizao, odbacio poput uraslog nokta na palcu. Ovde mesečina nikada neće svirati klavir. Njena belina rastvara meso na dve srazmerne hrskavice. Dečak ih je nosio u tajnosti ispod pazuha. Kao sasvim mali, čuo je priče o galebovima koji turistima otimaju sendvič iz ruke i znao je da tako nešto ne sme da dopusti. Jer će od toga što skriva pod pazuhom njegova porodica živeti do sledećeg decembra. Kad se okean svede na more, a Mesec preseče samog sebe i stvori humke od siročetovog sna o čokoladi. Od prošlosti. Od mesa kojeg nema. Od bajki koje te uvere da ćeš jesti svoje kosti dok ne ugledaš ostrvo sa te obale koja ne pruža ništa osim soli i snega na vrhu plavetnila. I da ćeš misliti na njega dok te on pokopava u kraljevstvu osa i bumbara. Nikad neće saznati da su sirene pevale radi spasenja. Instinktivno. Refleksivno. Nalik na trzaj ugostitelja kome je opet pokipela kafa. Nikad neće poverovati da čovek može da se udavi u steni lakše nego u vodi. I da su porivi neman koja pregriza plućno krilo i sprečava protok kiseonika. Kako je prekid tog protoka najmanja tragedija koja se desila ljudima, vatrenih obrva i zadimljenih trepavica. Dečak zaista nije poželeo da zove upomoć kad mu je sestra upala u bazen. Niti se zabrinuo kad je majka vrisnuvši tresnula pitu s jabukama o zid. U njegovoj domovini, smrskana pita je pejzaž što hrani čežnju mrtvih labudova. Neka mi tvoja smrt pomogne da zaustavim onomatopeju što narasta iza bedema lobanje. Da prekinem poniranje senke kroz kožu pošto mi se prošlost bez istorije zakuca u stopala. I da, u trenu kad umrem, ta smrt bude zbir jedinstava.
Nadija Santos
Kad Nadija natkloni meso prstima, koža na šakama postane gubilište po kom se sudaraju molekuli vazduha. Lete u vidu meteora. Njihovi udarci odzvanjaju poput pokajanja majke što čuje bebin vrisak nakon dvanaest sati rada za kasom. Nadijine ruke su pune svežeg voća. Ako iskorači da pogleda kroz prozor, parket će se pretvoriti u čitavu plantažu banana. Na čijoj će kori, ako ipak odluči da ustane, nakon dugog oklevanja, polomiti kosti. Stan u kom je odrasla, prekriven je pomorandžinom opnom i Nadija ne može da udiše vazduh spoljnog sveta. Usta su joj napunjena voćnom salatom i jezik se zabode u donje nepce kad razmakne usne. Ona je snažna. Jača od nade na prvoj hemoterapiji. Kad izvadi olovku iz pocepanog džepa, egipatski sveštenici zaneme od straha za koji se kasnije ispostavi da je posledica divljenja. Kao devojčica, maštala je o putovanju na Uran. Uran je pronašla ispod palminog drveta, u mraku kraj rečnog taloga. Uran koji je otkrila bio je blatnjav, lepljiv i mirisao je na trulež. Takav prizor nije dopuštao da se vrati nazad u svoj dom. U zdanje čije su senke svetle poput Mediterana i hladne kao avgust u Britaniji. Nadija nikada pre nije razmišljala o trulim pomorandžama. O parazitima koji nagrizaju njihovu utrobu onako kako dete nagriza kuvano jaje. Uranova plava boja izgubila je otisak na Nadijinom licu. Pege su se u mlazovima uspele uz nos do očiju. Očiju koje su nekad, gledajući okean, videle isključivo talase. Stegla je šake. Tako silovito, da su molekuli ostali statični i prašnjavi. Nalik na zaboravljene pozorišne lutke. Koža na dlanovima je prodisala i Nadiji je bilo žao. Osetila je bol koji je sama komponovala i zapisivala. U noćima kada je Sunce doticalo Mesec, a pomorandžino drvo kuvalo čaj u utrobi sopstvenog mirisa. Tada je zagrlila Uran. Rasanila se. Prijatelji koji su prisustvovali Nadijinom pogrebu kažu da joj niko nije sklopio oči kad je umrla, i da njenu očnu duplju sada ispunjava zemlja. Ne paraziti.
Dvanaest podvodnih grobova
Svaka dečakova kost sahranjena je na različitoj morskoj obali. Vetrovi koji ih gule stvaraju zvuk violine preko čijih se žica svira prstima. Njegove kosti izranjaju iz vode. Poput stena kad se približi oseka. Pesma kostiju leti preko talasa, uspevajući da ni u jednom trenutku ne dotakne njihov mermerno beli vrhunac. Kožu na kičmi čupa Sunce, a ptice je, kao što čine sa ulovljenim crvima, raznose u haotičnim pravcima. On nije mrtav. Primarna odlika Bogova je da njihov duh odoleva smrti. Kao što delfin odoleva nemirnom moru. I na njegovoj sahrani, on je bio jedini prisutni svedok. Nije se plašio gledajući kako mu se telo komada poput slavskog kolača i zakopava u najudaljenijirov. Njegova sahrana se vršila paralelno, istovremeno, samo u različitim krajevima svemira. Ali za njega to ne predstavlja problem. Glavna je osobina Bogova da su sveprisutni. I da odolevaju dogmi prostora i vremena. Istina je da su njegove kosti raspoređene u dvanaest podvodnih grobova. I da on svakog časa počiva u svima njima istovremeno. Ali da, uprkos svom odlasku, motri na more i pazi da niko ne naškodi njegovim grobovima. Grobovima koje je stvorio da se oslobodi uspomena. I činjenice da je sve objašnjeno brojem jedan. Da je šest plus šest jedan. Sve počinje i završava se sa jedan. Jedan sanduk. Jedno more. Dvanaest Bogova koji su jedan. Jedan mrtvački sanduk sa dvanaest duša koje su jedan. Ako je Bog besmrtan, a poželi da umre, da li se onda njegova besmrtnost opovrgava ili njegova moć nije dovoljno velika da savlada sopstvenu sudbinu? Za njega je ovo pitanje samo način da objasni paradoks. Paradoks mora i njegovih vetrova što od kostiju načine instrumente. Paradoks grobnica urezanih u kamenito vodeno dno. I na posletku, paradoks sopstvenog ludila što ideju o prolaznosti održava, pridajući joj važnost. Ali niko ne može biti tako svestan prolaska kao onaj kome je darovano neprolazno. I u njegovim je očima sublimirana sva prolaznost sveta. Zato su Božje oči boje duhova. Boje mrtvih tela. Ne tako davno, pogledao je kroz zatvoreni prozor. Mraz koji je osetio polazio je iz sluzokože i odatle se ravnomerno rasprostranjivao, i ka crtežima koje je naslikao čekajući roditelje da ga uzmu iz vrtića i ka krvnom sistemu. Blizu je more ispod balkona njegove kuće i dok još nije ni razmišljao o smrti, znao je da će tamo biti sahranjen i odnesen u širinu koja je ovde cepala utrobu. Sa neba ga gleda Boginja. Njegova saputnica. Sestra po oblacima. Majka po zakletvi svetu mrtvaka. Ako samo malo ispruži ruku, lako će dodirnuti svoju saputnicu, sestru, majku. Ona će ga obema rukama zgrabiti i tako će zagrljeni odleteti u smrt. Duga Boginjina kosa skrivala joj je obraze i ona je znala da može da zaplače. Nije plakala od kada je stvorila svet i podelila ga na momenat u kom počneš i prestaneš da dišeš. I ako je ikada želela da plače, onda je to bilo sad. Međutim, njen bi plač povredio mladog Boga i znala je da on ne bi ostao veran svom jedinom ispravnom putu. Donela mu je Mesec. Njihovi putevi su putanje leda i kiše. Boginjino mesto je duboko pod zemljom. U carstvu mrtvih. Bolu je potrebna predvodnica. Ali uloga mladog Boga je sasvim drugačija. On mora da prenese Mesec do dalekog ostrva. Tada će mu oči zadobiti boju. I ponovo će videti. I još više od toga. Sa svog će ostrva moći da pronikne u srž vatre i peska. Moći će da čuje pesmu svojih kostiju kroz okeanske milje. I nervi će mu igrati tango svaki put kada proleti galeb. Kada na vrhu palme procveta plod kokosa. I to mu je poklonila saputnica. Sestra. Majka. Da bi se na miru vratila svom kraljevstvu. U carstvo mrtvaka.
Marko Jović, rođen 17. marta 1998. u Beogradu. Studira na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavljena mu je zbirka pesama ,,1862.“(nagrada na Limskim večerima poezije), a njegova poezija se može pronaći i na mnogobrojnim internet portalima.