PUT TRNOVIT
Račva se staza, puti trnoviti,
„Kuda poći – a manje se ubosti?“
I skinuh cipele, pa misli snovitih,
Krenuh stazicom, Bog da mi prosti.
Stazica pusta, bez ijednog trna,
Veselo podignuh čelo dično;
Al’ nasred puta – ne vidoh od grma,
Bejaše trn velik’ poprilično.
Lakomislen za trn – lek bejah,
Ne gledah pravo, već sa strane,
Pa mesto da jačam, ja ostadoh nejak,
Ko ’tić kad padne s’ lomljive grane.
Celivam ranu, da krv ne isteče,
Al ranu na duši teško je zacelit,
Stoga je pak s’ ljudima preče,
Trnovit bol i muku podelit.
I čekam, čekam, duša da mirne,
Da utopim tugu u moru blaženom,
Gde tugu utapaju duše nemirne,
I žive s’ voljom, odveć osnaženom.
LAMPA
Kad svetlo dnevno na počinak ode,
Spusti se noćna koprena nevidna,
Misli će poete iz beskraja da se oslobode,
Zasvetleće lampa, svetlâ stîdna.
I misli nadiru odnekud, iz dubine,
Rojeć’ se u zanosu iz pera poete,
Katkad lažne, katkad pune istine,
Katkad presrećne, a katkad pune sete.
Lampa što udahnu život tmini,
Ona na struju, il’ ona na gas,
Nadahnuće misli u svoj silini,
Daće im zapis u dockan čas.
I dok lampe svetlo ne zgasne,
Nestane misli iz vrela beskraja,
Piće hartija misli sasvim časne,
Do nove noći i novog sjaja.
ŽIVOT
Ponekad se čini, znamo o životu,
Previše malo ili malo previše,
Al’ nikad ne treba zaboravit’ divotu,
Kad ponizno neznanje istinom odiše.
STARA KUTIJA
U kutiji drevnoj, od drveta suvog,
’Mesto starih slika, bledilom načetih,
Svoje tajne čuva, u vremenu gluvom,
Stari monah odan, ideala svetih.
Prašnjavi mu skuti, mantije od gara,
Zakrpa se vidi, na očitom mestu,
A njemu je bitna ta kutija stara,
Što ga dobrom voljom, obasjava često.
Kad ga muka snađe, iskuša mu dela,
On iskaće pomoć, otklopiće „vrelo“,
A iz vrela večnog, što u očaj ne da,
Zasijaće nada, što di’će mu čelo.
STARI CIGANIN
Pod šatorom od platna šivenog,
Skrojenim u žurbi golemoj,
Sedi Ciganin lica pokislog,
U tišini sasvim nemoj.
Kiša mu je lice narosila,
Dronjavo odelo već’ma natopila,
A u srcu ljubav mu prosila,
Mlada Ciganka, što pesmom ga opila.
Beše davno kad mio mu zvuk,
Kraj potoka čulnost zanese,
Tad naoštri sasvim sluh,
Da mu vetar pesmu ne odnese.
Sada čami pokis’o i zadihan,
Boljka teška dušu mu mori,
Al’ život ipak mu je predivan,
Jer spomen ne da duši da izgori.