ČOBANIN BEZ ŠTAPA
Pod šljivom što sušna osta,
Bez ijednog modrog ploda,
Sedi pastir tužan dosta,
Što îzgubi sladost roda.
Štap mu osta na livadi,
Gde blažene snove sneva,
U njima se šljivom sladi,
Dok mu slavuj pesmu peva.
Sve do lani on je štapom,
Tukao po rodnoj grani,
Pa je šljive svojom kapom
Skupljao na ladnôj strani
Sada čami ispod stabla,
Zevajuć bez volje jake,
Nema čak ni starog štapa,
Nit’ usniva snove lake.
STARA KUTIJA
U kutiji drevnoj, od drveta suvog,
’Mesto starih slika, bledilom načetih,
Svoje tajne čuva, u vremenu gluvom,
Stari monah odan, ideala svetih.
Prašnjavi mu skuti, mantije od gara,
Zakrpa se vidi, na očitom mestu,
A njemu je bitna ta kutija stara,
Što ga dobrom voljom, obasjava često.
Kad ga muka snađe, iskuša mu dela,
On iskaće pomoć, otklopiće „vrelo“,
A iz vrela večnog, što u očaj ne da,
Zasijaće nada, što di’će mu čelo.
JUTARNJA ROSA
Po zelen-travi, jutrom ranim,
Skupile se kapi rose
A na cvetne ruže grani,
Mali vrapci milost prose.
Dečak – vragolan usta rano,
Da zasedu tićima učini,
A oni zgledaše ga podano,
Svojim pogledima umilnim.
Odapet iz praćke kamen,
Fijuk čujan odma’ nasta,
Osta samo kratak spomen
Na jednu ‘ticu malena rasta.
STAZA OD SNOVA
Iduć’ plažom peskovitom,
Što joj more vlaži rub,
Pod navalom valovitom,
Digoh svog kaputa skut.
Cipele mi peska pune,
Čine stope cik-cak,
Pod sjajem ponoćne lune,
Vidi se kroz noćni mrak.
A u duši mojoj bura,
Pod navalom Božjeg čina,
Pa mi stope napred gura,
Snaga srećom opčinjena.
SNOVI
Kada kapci oči što brane,
Od umora sklope se zacelo,
Svak’ će blažen da odane,
Tonuć’ u snova magično vrelo.
I šta se to zbiva kad nestane jave,
Nova nam zbilja načini slike,
Da l’ je to samo mašta iz glave,
Il’ nešto više od nestvarne prilike?