DUŠE DVE
U čežnji što srce slama,
Na komade sasvim male,
U obličju vatre plama,
Dve su duše skupa stale.
U žaru što čežnju kopni,
Osta obris njene duše,
Kao pužu kad „oklôpni“
Moje želje sve se ruše.
Osta garež jedva vidna,
I u tome bljesak nade,
A u nadi – želja stidna,
Što mi uzdah golem krade.
U pepelu nema ničeg,
Samo duši gorak pomen;
Možda opet plama biće,
Ali, sad je dalek spomen.
TIŠINA
Ona zbori mnogo reči
Sa ukusom melem-bilja
Što nam dušu setnu leči
Kako njenom miru prija.
Nije sreća kada buku
Podstičem sa krikom svojim,
Već kad mirno, nemim zvukom,
Tihom srećom dušu pojim.
Nije radost kada čovek
Vikom traži mirnu luku
Već za spokoj duše dovek
Ponizno joj ljubi ruku.
Tužan čovek mira ište
Ona mu je rada dati,
Svako koga brige tište,
Treba njenu tajnu znati.
SUDBINSKI PUTI
S prvim dahom životvornim,
Dok iz mene jecaj zbori,
Gazim putem čudotvornim
Što ga višnja sila stvori.
Ko u grane rod što pupi
Tako novi život niče
Moja noga na put stupi,
Malo ide, pa uzmiče.
Putima se ne zna broj
Bogat izbor svako ima
Ko tonova zbirni poj
Nekad štima – il ne štima!
Od Boga su puti dati
Al Mu narav nije kruta
Koji pravac život prati –
Zavisi od vođe puta.
ČOVEK BEZ ODELA
U sumraku, snežne zime,
Na proplanku vatrom grejan,
Stoji čovek bez intime,
Go, nečujan, rasejan.
Užareno drvce stiska,
Misleć’ da je bola vredno;
U duši mu jez’va vriska,
A njemu je baš svejedno.
Traži nešto, vredno muka,
Što mu spokoj sveti ruše.
U ranama svojih ruka,
Traži deo svoje duše.
A kad hladni vetar pirne,
Iz ruka mu raspe pep’o,
Gle, on staće duše mirne,
Gledat sumrak povascelo.
KAMEN
Na planinskom vrhu snežnom,
U nemiru večne zime,
Pod okriljem zvezde nežno,
Stoji kamen od istine.
Popet na nj’ se nije lako,
Hrabrost ište žrtvu vrednu,
Da je lako, na nj bi svako,
Nasadio nogu „čednu“.
Uzdahnuh ko lipsac mučen,
Propadoh u tminu grešan,
Gorkom mukom sad namučen,
Tražim nauk jak, utešan.
Bejah plitak, bez dubine,
Tražeć’ pravdu gde je nema,
Sad mi osta jad sudbine,
Što mi „pravdu“ svoju sprema.