Poezija, Arnela Šabanović

Strah

Skrivena od razuma,

pažljivo iscrtana.

Mladost prolazna.

Navratite pa recite,

nema one koja čuva uspomene.

Putokaz u nepoznato.

Nevidljiva,

predodređena sudbina.

Jedni bez drugih ne postojite,

ne strahujte kada se rastajete.

Timor poenam.

Prolaznost je sigurna.

—

Pjesma o meni

Vidiš,

ja sam samo dio ovog vremena,

ograničena,

ponekad nestvarna,

broj ili tačka,

san ili java,

trenutak između postanka i nestanka.

Hodam kako bih koracima ucrtala put,

pričam da ne bi rekli da me nema,

pišem da bi znali šta sam bila.

Ponekad oponašam kist umjetnika

što buntovno baca boje po platnu,

odupire se razumu, a osluškuje dušu.

Vidiš,

ja sam samo dio ovog vremena,

ograničena,

ali i upisana.

—

U praskozorje

Jednom,

niko ne ostade,

a trebalo bi da su svi tu.

Sat otkucava,

lampa se gasi.

Noć je.

Misli lutaju,

lome se,

ne odupirem se.

Posmatram sjenu u uglu,

projekcija mene.

Mijenja se,

gdje li nestaje?

Šta li postaje?

Zora je.

Ostaje uzdah,

ostaje ona.

Tišina koja boli.

—

Ako ikada crno postane bijelo

Jednom rekoše,

misli su najdublji osjećaj našeg postojanja.

Postojati kao individua,

živjeti kao masa.

Biti neko drugačiji,

biti onaj što osjeća dublje.

Gledati slomljeno,

a vidjeti čitavo.

Željeti mir,

svjedočiti rat.

Jednom rekoše,

kada misli postanu stvarnost,

kada želje postanu istina,

tada će i crno postati bijelo.

—

Daljina je neodređena.

Šta nas to razdvaja?

Početak.

Možda i kraj.

Šta si ti?

Umorna duša što prostranstvom luta.

Silueta. Zaboravljena.

Onda osjećaš?

Osjećam. Krik prošlosti  probija se kroz tminu.

Uspinje se. Ojačava.

Pobjeđuje li?

Daljina je neodređena.