Miki je volio gledati more, galebove
kako slobodnim padom
s visina uranjaju
u morske dubine.
Kako love ribu
nepogrešivo točno
uvijek izjutra
kad Šime svojim gumenkom
budi uspavane turiste.
Volio je i srpanjske gužve
jer tada dolaze Česi.
Dolaze Mikiju
i
prave dugačke redove
nestrpljivo čekajući
svoje oblake u šećernim kornetima.
Volio je i domaće,
slatke, zaigrane djevojčice
koje uvijek traže
hrvatske zastave i šarene kišobrane.
Miki je znao u kolovozu povikivati
Come stai, come stai?
I prisjećati se Chine
i njene lepršave
prozirne
haljinice.
Njenih rumenih obraza
i crvenog ruža.
Miki je imao
samo tri prsta
na desnoj ruci.
Imao ih je pet.
Sada ima tri.
Kada je imao 6 godina,
bratić je mahao sjekirom,
igrao se, kažu njegovi branitelji.
Njegov stručni stožer,
njegova zaštitnička ekipa.
Kažu, nije htio.
Ali je htio
i
to je htio
pa je uradio.
Kokoši su svojim našiljenim kljunićima
dohvatile kažiprst i srednjak
i pobjegle iza šupe u visoku travu.
Šta je tada bilo, Miki ne zna.
Zna samo da se probudio u bolnici
i da su zavojima
zaustavili krvarenje.
Miki, tvojih prstiju više nema.
Sada si na 7,
to je, kažu,
sretan broj.
Miki je vješto dirao Chine,
reljefno tijelo
i s tri prsta
namiruje.
On zna i sa 7
što Frane ne zna s 10.
On sa 7 prodaje oblake.
I pred njime su
zmijoliki redovi.
Žene mašu lepezama
i namještaju svoje heklane
ručno izrađene šešire.
Djeca trčkaraju
oko maminih nogu
i ispadaju iz redova,
vraćajući se svakih 4 sekunde.
Miki se smješka,
zaboravlja na Chinu,
ubacuje oblake u šećerne kornete
i maše desnom rukom
slučajnim prolaznicima.
Oni se smiju
i podižu tri prsta
u znak pozdrava.
Miki se smije,
sretan je čovjek.
Biografija: Irena Nevjestić, 1981. Diplomirana knjižničarka i prof. hrvatskog jezika i književnosti. Pjesme i priče objavljene u Zarezu.