* * *
iscrpno znamo iz prakse – usana, pokreta,
kao da smo samo tome predani –
ovaj tren, kao istesan iz stoljeća crvenila borova,
izduživanja od dana, iz godina ovu puninu,
ogoljenu usnama, pokretima,
zemljom i trenjem – i tu praksu iscrpno znamo.
toliko već od prvog puta.
nanovo, lišavamo poljubac statičnosti
jednostavnosti – ne zaboravljamo pojedinosti,
i tako izbliza detaljno oblikujemo lica
kako se ispisuju prikazi noćnih neba –
sve za jasnost, dok ne zadobiješ formu
detaljnom etnografijom dana, iznimne
svakodnevice.
toliko znamo od djetinjstva –
učili su nas nježnosti i postojanosti, strpljivo,
da bismo ih sada preobrazili,
dugo radeći. znamo ovaj tren, i dalje
kao iz detaljnih priprema,
usputan i namjeran, i ponavljamo ga – prvo, kao u svitanja
i pred san,
zatvoriti oči.
LJUBAVNICI
sjedaju – moglo se u taj trenutak izricati
kao dijete samo nježnije besmislice,
ponavljati izjave ljubavi do skore inflacije –
ili posve šutjeti, radi namjerne nemuštosti trena.
sve je, naime, jasno, dan je bio dug i dosadan –
sve je do tada prepriječilo taj tren. napokon osama!,
za zažmiriti na trenutak kraj tog čela
kao pred tren svakodnevnog uzašašća
zabačenog zatiljka i nepomičnih kosa. i bez
suvišnih pokreta.
i nadomak poljupca. možda se ovdje umire otkucaji,
dugo čekani, odvija razgovor kao pred zoru,
a s krivuljama trbuha i udova, jedva vidljivim
kretnjama, ovako umiruje strepnja od poplave gradova:
uz jezoviti zanos prvog poljupca, drhtaj zanosa kao strah.
i dalje zora je, zora. ljubavnici se ne vide u poljupcu.
i onda kao dijete otvaraju oči,
otvaraju oči uoči svečanog događaja –
još će reći Konzumovim ljubionicama
„ne ljubi mi se ovdje“. tad će se taj čin razvući,
kao svjetlo kad se topi u tijelu,
u brončani spomen – da duže potraje.
* * *
u najbolji me lik pripremite u travnju;
da budem predivan; dar danu poslije
izvorištu dana, njegova povratka i kiše, da bude
moja ponovljena krepost i svježina.
PORTRETISTIKA
I.
prvi nam je zadatak
u sat od gline stvoriti prisutnost tijela – nagog, rukama,
premjeriti prstima, dlanovima, odozgo nagore
sazdati ga od grumenja vlažne gline;
milovanjima stvoriti i Stid i Odmor,
neravno pokretanje, Ikara, mase
i zaokrenutosti, prepletenosti, za duge krajolike.
tako otpočnemo dan: zora –
II.
svitanje huči, duboko, pozorno,
previja prostor, uslijed drhtanja zraka,
već donekle ustajala od noći.
u sat od keramike izvući ću samo školjke
izvitoperene, iz dubina i punina. bit će
grubih strana, bridova, bez starih pjesama oceana,
za prašinu na policama
bez te sjajne glazure.
da ne povedem još razgovor s tvojim ustima, još snenima,
u pepelu sna i njime mogućih rana utjelovljivanja,
skicirat ću nas u aktu mašte, na obraze išarane
preklopima plahti urezati
naša imena da ih se ne izusti.
III.
iz sjećanja na radnje i pogled,
u tren dok se gubi,
opisat ću taj pokret, upisat ću ga – ipak statičnog kao
pozicije likova na ikonama,
glagolima kretanja u trenu kada se staje i kao
da se nikada nije ni kretalo –
u tom prijenosu uvijek nedostaje primjerenog glagola.
opisat ću taj pokret,
kazivajući uzdah i disanje u aktu mašte,
bez dovoljno daha.
za naše sjećanje,
dovoljno je da nas napišem u konturama,
kao grananje rizoma i korijenja
(poznajemo to grananje iz presađivanja)
tek naznačim modrilo plahti, i mjesto i tren.
Tomislav Augustinčić (Karlovac, 1992.) studira antropologiju te etnologiju i kulturnu antropologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Pjesme su mu objavljene na portalu Strane, a čitao ih je i na festivalu 50 poems for snow u Zagrebu 2016. godine. Jedan je od voditelja serije tribina Krnja književnost u sklopu Booksinog programa Književni budoar.